Jučer mi se pružila izvanredna prigoda proći Herceg Bosnom ponosnom sve do ispred Sarajeva. Stižu me sjećanja... Miješa se tuga i ponos, bol, jad i ushit. Nigdje tako lijepe a tako uklete zemlje. Nigdje toliko druženja u zemlji bez društva( organiziranog). Napisa negdje netko - ovdje ni LOKUM VIŠE NIJE RAHAT. Ovisi kak se gleda.
Ceste stare najmanje stoljeće - dobre su samo one što ih je još Franjo Josip gradio. I ponek modernog Franje preko Rojsovih operativaca. Jedan komadić koji zovu autoputom čak ozbiljno tretiraju, toliko ozbiljno da vam naplaćuju prelazak tih par km. Tuneli - mrakača.
Ali priroda božanstvena. Prelijepa. Ponegdje kao netaknuta. Jezera, rijeke, potočići, šume,...izletišta, svratišta..
Jedna bolnica koju posjetih, iako obnovljena od Turske države i sva u zelenu, doslovce i u prenesenom značenju (na čelu UO muderis, ma zamislite), ipak topla i ljudska. Uljudno osoblje. Svi se boje šefa. Probaju vas prevariti na sitnicama, ali pristojno, tak da ne primjetite.
Vidna razlika između naselja s naseljenim Hrvatima i Bošnjacima. Hrvatske kuće s lijepim okućnicama, osvijeteljene, s previše trgovina okolo. Muslimanske kao da žele zaustaviti vrijeme. Je li to samo zbog financijskih razlika? Kroz Busovaču, prolazeći pored crkve svetog Ante, sjetih se one priče kad je Dario na koljenima obilazio da ga nitko ne vidi. Skoro zaplakah. Pričam suputnici, supatnici na što me asocira svaki kamen, svaki odvojak puta,... Ej Bosno, Bosno... Kroz Ramu se sjećam fra Mije Džolana. Kroz Prozor vlč. Ivandića. Zajedno se pitamo je l još s njim kuharica koja ga je pratila prije dvadesetak i kusur godina. Šalimo se. Kao onaj svećenik kojem je biskup sugerirao imati kuharicu stariju od 50 godina. A on molećivo zavapi da ih razmijeni u dvije po dvadeset pet.
kroz Bilu se sjetih fra Franje Križanca koji mi je na pitanje koliko imam djece i tadašnji odgovor - dvoje, reka: pa, što čekaš. Hebo ga ti u Bosni toliko ima svaki pratar.
Navratim u Vitezu ko Drage Josipovića, nepravedno odvedenog u Haag i nakon odležane kazne u Španjolskoj, povratnika svojoj Bosni. Nije mu do priče. Sprovod u bližoj obitelji, ali mu jedrago što svratih.
Divimo se ljepotama Rostova. Uz Koprivnicu gusta magla, a na Kupresu skoro dovršeni zvonici nove, prelijepe crkve. Don Dominik će ostati upisan u povijesti ovog gradića.
Tuga neka nad Tomislavgradom. Ni rasvjete nemaju. Ljepši su od njeg i Fojnica i Jajce, i Busovaća i Vitez, i Rama i Uskoplje. Možda nije samo Kakanj, da prostite. Pozdravljam sanjive hrvatske granične policajce. Revni, ali pristojni. Komad autoputa kojim sam prošao govori mi da je Lijepa naša već u EU, priznao to tko ili ne. Suputnica zahvaljuje bOgu na tolikim prijeđenim kilometrima. Započela moliti dvanaest subota Bezgrješnoj. Lijepo. Jer lakše je o militvi pričati nego moliti. Lakše je o ljubavi pjesmice pisati nego ljubiti. Oživi Bože kosti umorne, vrati radost Bosni, smiri u svom krilu Lijepu našu. Amen.
Post je objavljen 19.08.2007. u 14:11 sati.