Evo ovo je zadnji post, blog se neće brisati, ako će i biti komentara neću ih vjerovatno vraćati.
Još jednom ću napisati post o dragom pokojnom Ernestu.
Postoji mogućnost da nastavim pisati samo ako bude preko tisuću komentara:)...dakle gotovo je...
Hvala svima onima koji su me "čitali", hvala svima što su posjećivali moj blog.
E da Elvis je još živ...
Rođen je 14. svibnja 1928.g. Sa dvije godine je dobio prvi napadaj astme koja ga je poslje pratila kroz cijeli život. Zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja obitelj je bila prisiljena preseliti u područje Cordobe koje je imalo odgovarajuću suhu klimu i toplice za plućne bolesnike. Njegova obitelj nije imala previše novca pa su jedva spajali "kraj s krajom". Zbog očevih izvanbračnih veza roditelji su mu se stalno svađali. Ernesto je zbog astme počeo u školu ići tek sa 9 godina preskočivši prva 2 razreda (doma ga je podučavala majka). za vrijeme napadaja čitao je većinom pustolovne romane, ali kad bi mu se poboljšalo igrao se sa ostalom djecom i bavio se sportovima, bio je jako društven.
Ernesto kao srednjoškolac nije bio posebno zainteresiran za politiku, mjesto toga, igrao je ragbi i družio se s vršnjacima, bio je popularan među djevojkama, a smatrali su ga šaljivčinom i ekscentrikom, posebno zbog njegovog neurednog stila odijevanja.
1947. upisao je studij medicine. Roditelji su mu se tada rastavili i zapali u financijske poteškoće pa je usput radio honorarne poslove, nekoliko mjeseci i kao mornar, također je sudjelovao je i na neplaćenom istraživačkom radu o alergijama koje su ga jako zanimale.
1951. je s nedovršenim fakultetom stekao certifikat medicinskog tehničara i s prijateljem Albertom Granadom se uputio na višemjesečno putovanje motorom po Južnoj Americi. Budući da su i sami bili bez novca, često su boravili u društvu siromašnih radnika i Indijanaca čija je potlačenost Ernesta uznemirivala; za probleme siromaštva je krivio anglosaksonske imperijaliste koji su južnoameričkim narodima nametali nepovoljne gospodarske ugovore. 1952. je položio ostatak ispita i stekao doktorsku titulu. Iako su roditelji željeli da se zaposli on je opet otišao na put. Stvari koje je vidio na putovanju dodatno su potpirivale njegovu mržnju prema SAD i United Fruit Company koji su se radi svojih gospodarskih interesa uplitali u politiku latinoameričkih zemalja, uglavnom potpomažući neomiljene autoritarne režime. Za vrijeme boravka u Gvatemali svjedočio je tamošnjoj revoluciji koja ga navela da se prikloni komunistima.
Nakon (od SAD-a potpomognute) invazije i preuzimanja vlasti antikomunističkih snaga Castilla Armasa, Che je bio prisiljen napustiti Gvatemalu.
Iako nije bio značajno upleten u zbivanja u Gvatemali CIA je već tada otvorila dosje o njemu. Sklonio se u Mexico City, odakle je planirao otići na putovanje SAD-om ili Europom prije nego se uključi u južnoameričku revolucionarnu borbu. Međutim, planovi su mu se promijenili kada je upoznao grupu kubanskih revolucionara te se sprijateljio s Raulom Castrom. Raul je bio marksist dok je njegov brat Fidel Castro, vođa Pokreta 26. srpnja, bio prvenstveno nacionalist, žestoki protivnik američkog imperijalizma. Guevara im se odlučio pridružiti; intenzivno je proučavao marksističku literaturu i političku ekonomiju te prošao vojnu obuku tijekom koje je pohvaljen zbog sposobnosti. Istodobno, njegova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna pa su se vjenčali; u veljači 1956. rodila mu je kći Hildu Beatriz. U studenom 1956. Che je zajedno s osamdesetak revolucionara prebačen na Kubu gdje su namjeravali srušiti režim Fulgencia Batiste. Iskrcavanje je prošlo jako loše: pristali su na krivom mjestu i dočekala ih je vojska. Puno revolucionara je izginulo, a Guevara je ranjen u vrat i jedva uspio pobjeći. Zajedno s jedanaestoricom drugova se sklonio u planine Sierra Maestra gdje su se regrupirali i započeli gerilski rat. Castro mu je dodijelio čin comandante (najviši u revolucionarnoj vojsci) te je zapovijedao vlastitom kolonom. Vojnici ga pamte kao vrlo strogog i nemilosrdnog; zahtijevao je potpunu disciplinu i oštro kažnjavao prijestupe, naredio je brojna strijeljanja dezertera i neprijateljskih doušnika. No budući da je i sam živio asketski i bio predan radu, suradnici su ga cijenili i postupno je stekao legendaran status. U gradskoj mreži Pokreta 26. srpnja (gdje su mnogi članovi bili antikomunisti) neke su zabrinjavala njegova radikalna marksistička stajališta; Fidel, koji je i sam počeo skretati prema ljevici, držao ga je za jednog od najbližih suradnika.
Najznačajnija Cheova akcija bio je napad na grad Santa Clara u prosincu 1958. godine. Nakon pobjede u borbi, 1. siječnja 1959., Batista je pobjegao u Dominikansku Republiku, a Fidel Castro postao je de facto vođa Kube. Guevara je brzo proglašen kubanskim državljaninom po rođenju zbog uloge u revoluciji, no zbog reputacije komunista Fidel mu još nije dao politički položaj nego ga je privremeno postavio na mjesto vojnog zapovjednika za zadaćom organiziranja suđenja Batistinim pristašama koji su im se zamjerili za vrijeme režima ili su bili protivnici revolucije. Presude su, međutim, bile uglavnom unaprijed određene i mnogi ljudi su strijeljani, no Cheova reputacija koju je stekao među Kubancima za vrijeme rata nije bila narušena. Istodobno je pokrenuo razvod sa suprugom Hildom (koja je preselila na Kubu i tu se zaposlila) da bi se vjenčao s Aleidom March s kojom se upustio u vezu još za vrijeme gerile i koja će mu kasnije roditi četvero djece.
Kako je Fidel konsolidirao vlast i povezao se s kubanskim komunistima i Sovjetskim Savezom, Che je dobio utjecajno mjesto u Nacionalnom institutu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke, a kasnije i ministra industrije (prethodno je intenzivno proučavao ekonomiju i višu matematiku). Postao je jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, no živio je vrlo skromno, odbio je četverostruko veću plaću i primao samo onu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz kojim bi ga se moglo optužiti za zlouporabu položaja. Smatrao je da je za postizanje novog, komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti prije materijalnih. Guevaru su mnogi smatrali primjerom tog novog čovjeka; Jean-Paul Sartre, koji ga je upoznao za vrijeme boravka na Kubi, komentirao je da "nije samo intelektualac nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba." U uredu bi radio danonoćno, a vikendima bi redovito sudjelovao u fizičkom radu smatrajući da radnicima tako daje pozitivan primjer. Zbog njegovog moraliziranja u narodu je nastala fraza pazi ide Che! kojom bi se Kubanci u šali međusobno opominjali. No, ipak uživao je veliku popularnost, a suradnici, posebno oni iz doba gerile, bili su mu slijepo odani te su ga kasnije pratili na ekspedicijama u Kongo i Boliviju.
Za vrijeme od Amerikanaca potpomognute invazije kubanskih kontrarevolucionara u Zaljevu svinja, 1961. Guevara po Castrovoj naredbi nije izravno sudjelovao u borbi iako je površinski ranjen u lice kada mu je vlastiti pištolj greškom opalio. Uskoro je bio jedan od glavnih zagovornika postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo do ruba nuklearnog rata. Guevara je kasnije ustvrdio da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom (još kasnije će pisati kako bi nužni treći svjetski rat protiv kapitalističkog Zapada trebao dovesti čovječanstvo do socijalističkog društva). Bio je zagovornik širenja revolucije po kubanskom modelu gerilskog rata i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova; protivio se sovjetskom pristupu mirnog suživota s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu, razočarao se i tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara pravim socijalističkim vrijednostima; kasnije, u Africi, počeo je pisati knjigu u kojoj kritizira rusku ekonomiju od Lenjina nadalje, te prognozira da su Rusija i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. U kinesko-sovjetskom sukobu je privatno simpatizirao Mao Ce Tunga.
1965. Che je dao ostavku na sve položaje koje je držao na Kubi, odrekao se državljanstva; obitelji i bliskim prijateljima ostavio je oproštajne poruke, te na neko vrijeme nestao iz javnog života. Kružile su priče da se razišao s Castrom, no zapravo je s njegovom potporom, zajedno s nekoliko Kubanaca, u tajnosti otišao u Kongo kako bi pokušao poduprijeti lokalne pobunjenike u revoluciji i širenju ustanka na cijeli kontinent (isto je planirao i s Južnom Amerikom). Ekspedicija je bila potpuni promašaj: kongoanski pobunjenici su bili nedisciplinirani i bez stvarne želje za borbom; Kubanci su se brzo počeli žaliti na njih te i sami izgubili motivaciju. Nakon vojne akcije bili su prisiljeni pobjeći iz zemlje. Che se nije želio vratiti na Kubu gdje se sa svima oprostio, nego je neko vrijeme boravio u Tanzaniji i Pragu radeći na svojim dvama nedovršenim knjigama, priručnicima iz filozofije i ekonomije. Bio je u kontaktu samo s nekoliko agenata, a nakratko ga je posjetila supruga Aleida. Na kraju se u potpunoj tajnosti vratio u Havanu odakle se brzo s nekolicinom boraca uputio u Boliviju da bi tamo podigli novi gerilski ustanak. Vjerovao je da će se odatle revolucija lako proširiti po ostatku kontinenta (sam je planirao kasnije predvoditi argentinski pokret). No, zbog nedostatka potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te efikasnosti državne vojske koja se uz američku potporu obučavala za borbu protiv komunizma, i ovaj pokušaj je završio potpunim neuspjehom. Ubrzo su Guevara i nekolicina preživjelih bili su prisiljeni na bježanje od vojske pri čemu su gladovali, a njemu su nedostajali potrebni lijekovi za astmu.
8. listopada vojska ih je okružila. U borbi je Guevara ostao razoružan i ranjen u nogu te je uhvaćen. Kratko su ga ispitivali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misijama protiv Castra. Brzo im je stigla naredba za njegovo pogubljenje koju je izvršio Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dobrovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Guevara je ubijen iz poluautomatske puške 9. listopada 1967. u 13:10; imao je 39 godina. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopad kao Dan herojske gerile. 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.
Post je objavljen 18.08.2007. u 22:02 sati.