Svake večeri kad mrak padne, kad prebrojim sve zvijezde, kad pogledam na sat, gotovo slučajno pomislim na tebe, i već sam uvjerena da je to slučajno, da svaku veće..
Pomolim se i za tebe naravno, pitam se što si danas radio, kako si i gdje si sad, muči me to što ne znam što više nisam dio tebe i tvoga vremena, sjedim na krevetu..sama, zamišljena. Večeras odlučujem da neću više plakati i nisam zaplakala, da neću više o tebi razmišljati i nisam, samo sam zaspala, tako jednostavno. Ali čim sam se prestala truditi, čim je popustila snaga moje volje i carstvo snova preuzelo ulogu stvorio si se preda mnom, brže nego što sam to očekivala. Gledam u tvoje oči i uživam u njima, gledam tvoje lice, smiješ se, baš onako kako ja volim, tvoje ruke dodiruju me i tvoj pogled zastao je na meni, osjećam nježnost tvojih poljubaca i miris tvoje kose, protrnem…Sad sve je slatko, sve je moguće, ti si ovdje, ležiš kraj mene, za nas vrijeme je stalo, ovaj tren sve tvoje i moje je..ovo je tren kad se rodila ljubav….Ali taj trenutak je ostao u onom nekom dalekom vremenu, jutro je, nestale su sve zvijezde, stvarnost mi je pokucala u san i odnijela te daleko tamo gdje si ti, gdje spavaš, vratila te u tvoj krevet, a ja…
Opet si otišao, a ja proživljavam taj trenutak ponovno i ponovno, pokušavam stvoriti iluziju, natjerati vrijeme da stane, da ne svane novo jutro da barem jedanput snovi postanu stvarnost, ali uzalud ni jutros nisam imala sreće. Podignem glavu s mokrog jastuka, i sjetim se uzaludnog obećanja samoj sebi da neću plakati, pa kako ću tebe natjerati da mi se vratiš, kako ću prevariti jutra i zaustaviti vrijeme kad ne mogu narediti sebi, kad ne mogu poslušati sebe, kad prekršim sama svoje obećanje, kad i u snu plačem za tobom, ali jutros tješim se možda sam od sreće plakala…Ležim na jastuku punim sjećanja, lutam ulicama zatvorenih očiju i živim za taj dan, tu noć kad će vrijeme stati i ja ću opet biti svoja, onda ću zauvijek pripadati <em>TEBI
Post je objavljen 18.08.2007. u 11:45 sati.