Jedna je uciteljica jednog dana zamolila svoje ucenike da na jednom
papiru napišu imena svih drugih ucenika u razredu i da ostave malo
mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla ucenicima da razmisle što je
najljepše što mogu reci o svojim razrednim drugovima, te da to napišu
kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije
izlaska iz razreda, papire su predali uciteljici.
Preko vikenda, uciteljica je napisala svako ime ucenika na jedan list
papira i navela sve lijepe primjedbe koje su ucenici napisali o svakom
pojedinacno. U ponedjeljak je svakom uceniku dala papir s njegovim
imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", culi su se šapati...
"Nisam imao pojma da nekom nešto znacim!" te "Nisam znala, da se
tako svidam drugima," bili su komentari.
Liste se kasnije nisu više spominjale. Uciteljica nije znala jesu li ucenici
diskutirali o tome medusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo
važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Ucenici su bili sretni sobom i
drugima.
Godinama kasnije je jedan od ucenika poginuo u Vijetnamu i uciteljica
je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja.
Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladica, prilazili su kovcegu da
bi mu odali posljednju pocast. Uciteljica je prišla posljednja. Dok je
tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovceg pitao ju je, "Jeste li
vi Markova uciteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom.
Tada je rekao, "Mark je vrlo cesto pricao o vama."
Nakon pogreba, skupila se vecina Markovih prijatelja iz razreda.
Markovi roditelji su takoder tamo bili i nestrpljivo su cekali da
razgovaraju s uciteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je
otac i izvukao novcanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo.
Vjerujemo da cete to prepoznati." Iz novcanika je izvukao vrlo istrošeni
komad papira, koji je ocito bio slijepljen, mnogo puta savinut i
rastvaran. Uciteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim
rijecima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista
zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti,
Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši ucenici su se skupili oko uciteljice.
Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu takoder još imam. U
najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck
me zamolio da listu zalijepim u naš vjencani album." "I ja svoj još
uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla
svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim
sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sacuvali
liste:" Uciteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala.
Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više nece
vidjeti.
U zajednickom životu s ljudima cesto zaboravljamo da ce svaki život
jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada ce taj dan biti. Zbog
toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reci da su
nam nešto posebno i važno.
Reci im to prije no što bude kasno...
Post je objavljen 18.08.2007. u 09:54 sati.