I kako sada?! Neprestano si vrtim to pitanje u glavi. Taj "posao" bio mi je sve. Njime sam se okupirala, udaljavala od bolnih misli. Kad nisam znala što bih, uzela bih te knjige, račune i nestala u svemu tome. I sve je bilo super, bila sam zadovoljna, ispunjena, a oni su imali korist od svega toga. Ali danas, iznenada, baš on, moj prijatelj, rekao je da je već nekoliko ljudi reklo da ne žele da ja i dalje radim taj posao. Ne sjećam se koji je razlog naveo kao izgovor. Premda smo i on i ja i moj brat znali koji je pravi razlog. Možda me toliko to i ne bi boljelo da je to prvo meni rekao, a ne odmah tako iznenada, pred tolikim ljudima. A mi znamo da nije problem u meni, u tome kako obavljam posao, nego je problem u nečemu drugome. Čime da sada ispunim svoj život, svoje misli?!
Ovih dana posebno sam tužna. Provela sam još jednu besanu, uplakanu noć. Svako novo ustajanje je sa sve manje i manje snage, volje, smisla.
Tako se bojim. Svega. Svih svojih pogrešaka. Svih stvari koje trebam učiniti. Gubim nadzor nad svojim životom. Nad svime.
Prije par dana pronašla sam zanimljiv tekst. Citirat ću ga: "Što je iznenađujuće, nisu samo mirne, sramežljive osobe one koje osjećaju usamljenost. To također može biti osoba koja je uvijek na svim zabavama, koja se uvijek šali, smije, koja djeluje otvoreno, ali se ipak boji stvarno povezati s drugima, koja druge ljude drži na distanci. Takve osobe, čini se, imaju puno prijatelja, ali u svojoj nutrini one pate. Takvi ljudi su često bili povrijeđeni u djetinjstvu emotivnim ili seksualnim zlostavljanjem."
Pronašla sam sebe u tom tekstu.
Kako dalje...nemam više ništa.
Post je objavljen 17.08.2007. u 21:12 sati.