Maestral, sunce, more i miris Mediterana istinski su lijek za svaku boljeticu. Osim možda sunčanicu, ali to se već da lako prevenirati. No eto, nas je pratila bura, oblaci, miris požara i kanaderi koji su se punili obrušavanjem ispred naše terase. Srećom, more je bilo prehladno, što je dobro kad gasiš požar, ali nije baš za kupanje. Propustio sam i turnir u balotama koji je kasnio ove godine u malom mistu gdje najradije ljetujem. Dugo mještani nisu vidjeli takvog entuzijastu boćanja. Tako ne zna, a tako voli igrati!
Posjetili smo i prijatelje na otoku. A tamo – jugo. Pa smo plivali u kišnici koja je provalila kroz prozore i vrata dok smo je skupljali krpama i ručnicima. Uz svjetlost svijeća navečer, jer na otocima za oluje, zna se, nema struje. Poslije se vrijeme malo smirilo, ali mi nismo. Da, živim na kontinentu čitav život, ali nikad nisam bio furešt u duši. Htjeli smo doma. Ljetovanje kao koncept nam je stran: uhvatati koji tjedan lijepog vremena da bi se kupali i sunčali. Odmor, to da, na jugu, o, da! Ali za odmor je potrebna jedna nužna pretpostavka: da si se prije toga tijekom godine umorio. A jedini zamor mi je, još od ožujka, pisanje ovog bloga i eventualno pogoršanje psihičkog stanja. Koje je hvala na pitanju dobro.
Žuđeni vjetar je bio zapuhao tek jednog dana u pet popodne dok smo bili u Makarskoj. Svo ostalo vrijeme maestral je bio samo ime brodice koja se podrugljivo ljuljuškala privezana na rivi.
Vidim, vrag je odnio šalu. Odlučio sam kupiti par dobrih boća, pa nakon pive s ekipom na Kegliću otputiti se do boćališta na pesodromu koji se po najnovijem zove Trg Franje Tuđmana. Svi stari zagrebački Dalmoši tamo igraju pa će valjda prihvatiti jednog koji tako ne zna, a tako voli.
Post je objavljen 17.08.2007. u 15:52 sati.