Već treći dan šepam. Ili, kako bi rekli u mom kraju, cotam. Dakle, trenutačno sam - coto. (BTW, u jednoj staroj istarskoj legendi, Coto Peruzin ime je lika koji je pobijedio zmaja). Evo kako je do toga došlo.
Bio sam prije tri dana u Kringi, naravno poslom, pokrivao sam za novine lokalnu feštu Svete Marije Velike, kako oni kažu. U praksi, to znači nekoliko sati prženja na suncu, slikanja šezdesetak fotografija, zapisivanja na desetke podataka i citata iz nečijih govora da bi se sutradan iz toga složila reportaža. U neko doba, program se završava, a domaćini zovu na večeru. Do mjesta radnje treba se dovesti autom, koji je parkiran dolje kod igrališta, pa se prema autima krenulo grupno. Ostalima su auti bili bliže, moj je bio najdalje, a zadnji prije moga bio je auto jedne gospođe, koja je u nelagodi zaključila kako su joj drugi auti blokirali mogućnost izlaska. Srećom, grupa ljudi na koje smo naišli znala je čiji je auto, pa su pozvali vlasnika koji ga je brzo maknuo i napravio mjesta, ali preostala četiri parkirana auta, sve u dvorištu jedne kuće, jako su otežavali manevriranje dotičnoj gospođi. Džentlmenski sam ponudio pomoć i davao mote, skoro na milimetar točne: naprijed, još, motaj, stop, sada nazad, stop, motaj na drugu stranu, opet naprijed, i tako se mic po mic auto skoro pa uspio iskobeljati. U jednom od posljednjih manevara prizivam vozačicu pokretima da vozi prema meni, a ja se mrvicu po mrvicu krećem unazad... i odjednom propadnem u zemljicu crnu. Zapravo, u zidani jarak, no to mi nije bila utjeha.
Gravitacija je obavila svoje u djeliću sekunde, propao sam cijelom svojom visinom, k'o u crtanom filmu, i u sljedećem svjesnom trenutku osjetio da sam opružen na tvrdom dnu nečeg jako uskog. Pokret nogom, pokret rukom, pokret glavom, polagano prisjećanje što se dogodilo, i uzdah olakšanja: izgleda da ništa nije slomljeno. Sve je u redu, povičem, sekundu prije nego se gospođa sagnula nad jarak, prilično me panično dozivajući. Najprije joj pružam fotoaparat, kojeg sam cijelo vrijeme nosio u ruci, a zatim se pridižem. Gledam ruke: dobro su okrvavljene, a svud po meni oni mali ljepljivi dlakavi listići, i fleke od zemlje. Polako postajem svjestan mjesta radnje: za leđima mi je zid kuće, a predamnom neravni kameni zid visok oko metar i pol, otprilike do visine prsa. Prostor iz kojeg sam se počeo izvlačiti nije bio širi od pola metra, možda svega dva pedlja. U trenutku se zgrozim mišlju što je moglo biti da sam o neki od ta dva zida očešao glavom. Isprobavam elastičnost koljena, čini mi se sve u redu, lijevom nogom napipam izbočinu u zidu i uspnem se gore, malo je zaboljelo pri osloncu na desnu nogu, no neki me svetac valjda, ili puki slučaj, sačuvao od težih ozljeda. Otresam listiće sa sebe, žena mi daje papirnatu maramicu da omotam prste, kad je postalo očito da nisam žešće ozlijeđen i da sam i dalje priseban, dovršavamo manevar izvlačenja iz dvorišta, i ona me vozi do mog auta. Odande krećemo do konobe gdje je bila večera, društvo se tamo već okupilo, ona sjeda među njih, a ja krećem prema wc-u, malo se srediti. Za leđima čujem komentar: "Nije ga valjda Jure Grando dohvatio!".
Kad se krv i zemlja isprala, ispalo je da su mi i ruke prilično dobro prošle: osim par sitnih ogrebotina, jače su mi se razderale samo jagodice na srednjacima obje ruke (tako da sad tipkam samo kažiprstima). Tužniji sam bio zbog razderotine na hlačama (a i mobitel u džepu je zaradio ogrebotinu na stražnjem poklopcu), desni gležanj bolio je kad bih se na njega jače oslonio, ali mogao se micati u svim pravcima, tako da sam isključio iščašenje, uganuće ili prijelom. Vratio sam se za stol, i večera je protekla skoro normalno.
Kasnije, kod kuće, pomniji pregled također nije otkrio većih posljedica tog nespretnog pada. Mislio sam si tada, kvragu, zašto netko ima duboki zidani jarak oko kuće? Čemu to može služiti? Ako sam ja ovoliki upao u njega, sto puta vjerojatnije su u tu rupetinu mogla upasti kućevlasnikova vlastita djeca! Zatrpaj to, čovječe!
Danas, treći dan nakon nezgode, hodam gradom šepajući, vozim jako polako jer zna zaboljeti pri jačem pritisku na kočnicu, na jagodicama obaju srednjaka su mi flasteri, malo me nerviraju pitanja ljudi koje susrećem što mi je to s nogom, no ispalo je da sam imao puno, puno sreće. Rane na prstima mažem callendulom, zglob gelom od arnike, i jedno i drugo prilično pomaže, već za dan-dva mogao bih biti kao nov. Nisam imao potrebu ići kod doktora niti uzimati bolovanje, to bi mi bila samo nepotrebna gnjavaža, iako neki moji sugovornici misle drukčije... Inače, u tom šepavom stanju otvorile su mi se neke nove perspektive, kao da su mi se neke druge sposobnosti pojačale da bi kompenzirale hendikep sporog hodanja. Sad mi je jasan dr. House :-). Za udaljenosti koje sam ranije prelazio rutinski sada mi treba dvostruko više koraka i trostruko više vremena, a kad imaš toliko više vremena za istu stvar, svijet oko tebe malo je drukčiji, kompletniji. Rado bih zadržao takvu percepciju svijeta i kad prestanem šepati.
Post je objavljen 17.08.2007. u 14:37 sati.