U ljetno doba, osim prometnih nesreća, požara i informacija gdje ljetuju poznate face, nema se baš puno kaj za pročitat. Dosadno do boli. Prežvakane teme, napuhane afere, kurac-palac... Niš zapravo. Onda me jedan članak u Nacionalu bacio u bad. Zapravo, Nacional kupujem uglavnom da bih pročitao novu Zrinkinu tv kolumnu. Bravo stara, samo nastavi.
No vratimo se članku. Pročitam ja naslov. „Najboljem djelatniku besplatno doškolovanje.“
Mislim si, super. U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, svaki se mjesec bira zaposlenik mjeseca koji kao nagradu dobiva 2000 kuna i neki oblik poslovnog usavršavanja. Tečajevi stranih jezika, informatički seminari i slično. Jako dobro. Pohvalno dapače. Dobre radnike treba nagraditi. Previše je tvrtki u Hrvatskoj koje se na svoje radnike ne obaziru. Ljudi rade ko crnci za 2500 kuna, po 10 -12 sati dnevno, a pitanje je da li i taj novac dobivaju na vrijeme? Još gore, da li ga dobivaju uopće? Dakle, zakaj sam ja u banani nakon ovog članka? Pa sve je pozitivno. Ma naravno da jest.
Pri ocjenjivanju i odabiru zaposlenika mjeseca primjenjuju se slijedeći kriteriji. Kvalitetno odrađen posao u roku, kreativnost, ostajanje na poslu nakon radnog vremena, zalaganje i pomoć izvan službenih zaduženja (pomoć kolegama u ostalim upravama u Ministarstvu).
Kaj ne valja u cijeloj ovoj priči?
Ono kaj mi upada u oko je kategorija „ostajanje na poslu nakon radnog vremena“. Ja sam zapravo veliki pobornik neostajanja na radnom mjestu nakon radnog vremena. Radni tjedan iznosi 40 sati. Dnevno 8 sati. I to je to. U velikoj većini hrvatskih tvrtki, prekovremeni rad je nešto što je normalno, očekivano i, naravno, neplaćeno. Zašto? Pa sad bi se mogli zaista baciti u veliko istraživanje o teškom dobivanju posla, o konkurenciji unutar i izvan tvrtke, o dokazivanju, o napredovanju... Milijun je razloga.
Ja svoje slobodno vrijeme cijenim. Cijenim ga mnogo više od mogućnosti napredovanja (naglašavam „mogućnosti“), i eventualno nešto kuna više na tekućem svaki mjesec. Volim svoje slobodno vrijeme, čitanje knjiga, vožnju biciklom, pivu sa frendovima, kavu sa starcima. Ne želim se uplesti u bjesomučnu utrku za novcem i položajima. Jer sve je to samo još jedno u nizu otuđenja od mene samoga. Kao da ih već nema dovoljno u ovom svijetu u kojem je individualnost postala neželjena kategorija, u kojem se veliča timski duh i timski rad, a pojedinac je samo dio tima i ništa više. Zato me članak prvo oduševio, jer se napokon neko orijentira na pojedinca, no naravno uz uvjet, kao što sam kasnije saznao.
To je samo moje mišljenje. Kladim se da se mnogi neće složiti s njim. I imaju puno pravo na to. Ja zaista nemam ništa protiv onih kojima nije problem ostati u uredu do 9 navečer. 'Ko voli, nek' izvoli. Nijedna priča nije crno-bijela, iako sam je ja zapravo takvom prikazao. U nijansama sive se nalaze odgovori. Kužim ja to. Ono kaj me ljuti je činjenica da je ostajanje nakon radnog vremena postalo kriterij u ocjenjivanju da li je neko dobar radnik ili nije. Znači li to da je onaj koji odlazi iz ureda u 17 lošiji radnik? Izgleda da je tako. I plaća li se to ostajanje posebno? Čisto sumnjam.
Kaže junak iz Nacionalovog članka, jedan od dobitnika nagrade: „Ne razmišljam o vremenu nego samo o zadacima i kako da ih što bolje napravim. Kada pogledam kroz prozor, vidim da je već pao mrak, a ja imam još toliko toga za učiniti“
Nazdravlje.
Post je objavljen 17.08.2007. u 10:27 sati.