Posao može čovjeka učiniti ovisnikom. Mali uspjeh u poslu, zarađen novac, imanje, veća čast u društvu, bolje jelo, piće, odijelo koje smo dobili poslom, te osjećaj da ćemo s više rada više imati, čine nas nesposobnima da prestanemo raditi i da se odmorimo. Čovjeku se učini da odmaranje znači gubitak onoga što smo zaradili. Ta ovisnost o poslu je nutarnja, emotivna ili duhovna. Iz dana u dan radimo do iznemoglosti. Čovjek niti ne zapaža da postaje umoran, star i oronuo od posla. Radi vikendom, blagdanom, najprije na radnom mjestu, a onda nastavlja kod kuće. Tako sakuplja u sebi nezadovoljstvo i bolest. Duša pobjegne kao da je mrtva. Dođe li još k tome i druga napast a to je da trebamo štedjeti, misleći da ćemo imati više, zapažamo da nas imanje i novac vežu. Novac postaje gospodar koji ispija čovjekove snage, postavlja se na prvo mjesto i gospodari životom. Čovjek ne zapaža da je bijedan, osiromašen duhom i nema vremena za odmor. Ne može spoznati da nije kuća jedino bogatstvo jer ona istrune i propadne, i da je najvažnije duhovno bogatstvo i djelo koje ostaje. Čovjek misli da je novcem sve dobio, a zapravo je izgubio. Odmor je zapravo hvatanje koraka s vlastitom dušom. Stvoritelj svijeta nas je pozvao da život počnemo tako da se odmaramo, da spavamo, da osluškujemo svoje srce, oca, majku, prirodu i sve oko nas. Život počinje ali i završava odmorom. Odmor je rad srca i duše. Čovjekova duhovna sposobnost je poput izvora vode. Duša je naš najosjetljiviji organ. Duh je sama ljepota i nježnost i on se može dobiti samo ako smo odmoreni, i mirni. Vrijeme je za odmor i mir.
Post je objavljen 16.08.2007. u 19:45 sati.