# fisika – ono što biva kao priroda
# meta – izvan, preko
fizis – nešto što izrasta iz sebe, razvijanje koje se otvara, u razvijanju prelaženje u pojavu i u njoj zadržavanje, ostajanje. izrastajući-prebivajuće vladanje; izrastanje; u-sebi-iz-sebe-iz-dizanje. Fizis je samo Biće usled kojeg ono što biva tek postaje i ostaje opažljivo. Prema objašnjenju reči fizis, ona podrazumeva biće onoga što biva. Fizika u strogom smislu je već izvan ta fisika, onoga što biva kao priroda, a kod samog bića. Zato su se presokratici, prvi filozofi - metafizičari, bavili ispitivanjem prirode. I to one skrivene biti svih stvari, koja se nalazi dalje od pojavne stvarnosti. Njihovi spisi često su nosili ime O prirodi.
Metafizika svoj naziv duguje helenskom filozofu Adroniku s Rodosa, koji je prema vlastitom nahođenju razvrstao Aristotelove spise po sadržaju, podelivši ih u određene celine i složivši ih prema tematici kojom su se bavili. Među svim spisima našli su se i oni bez naslova, a koji su se bavili najapstraktnijim razmatranjima.
____________________________________________
Prvo određenje metafizike dato je kod Aristotela, iako joj on nikada ne daje to ime već je naziva prote philosophi0, odnosno, prva filozofija, ili on to on – nauka o biću kao biću tj. o bivstvujućem kao bivstvujućem... iako je ponekad naziva i teologijom. Ova nauka se bavi onim što je najviše, samom suštinom stvari, nju ne interesuju pojedinačnosti, svojstva i osobenosti svekolikog čulnog sveta... Ova nauka istražuje prve i najviše principe prirode i saznanja.
Ova nauka koja istražuje prve i najviše principe prirode i saznanja ne ostaje na istini onoga što je čulno dostupno, već traži put kojim se ide preko toga i probija se ka onome što mu je u osnovi i što mu tek dozvoljava da se pojavi kao nešto dato, ka jednom bivstvujućem kao bivstvujućem, koje bivstvuje na potpuniji način.
Postoji još jedno drugo značenje ideje prisutnosti i ono je najavilo pad zapadnog mišljenja, a to je upravo značenje prisutnosti kao vrste objektivizacije i na taj način shvatanja Bića kao nečeg bivstvujućeg. Ovaj prelaz od prvog shvatanja prisutnosti na drugo shvatanje, označio je pad metafizike, kao i zapadne kulture i mišljenja. Ovaj pad se dešava već sa Platonom – on određuje Biće idejom, i daje mu jedno apriorno svojstvo. To se uočava u učenju o sećanju gde učiti znači sećati se i pretpostavlja da nam je ideja unapred poznata iako ne na tematski način. Metafizika od Platona pa nadalje doživljava svoj pad jer ne polazi od Bića da bi došla do onoga što je upitno u njegovoj otvorenosti, već kreće od bivstvujućeg ikreće se prema drugom bivstvujućem... Biće za ovakvu metafiziku postaje i ostaje samo najveća opštost, a ovim putem se metafizika više ne može kretati. U savremenoj filozofiji, Hajdegerov uvod u metafiziku i uspostavljanje fundamentalne ontologije, će zapravo biti prevladavanje metafizike, u tradicionalnom smislu reči, i izvođenje iz nje.
Post je objavljen 16.08.2007. u 14:38 sati.