Sve je tako neobično
Prolazimo kroz neke svjetove, trenutke, misli
I ne znamo tko smo
Korak po korak
Vrtimo se u krug
Na zidovima ostaju samo neki čudni simboli
Začarani u ovoj noći
Dva djeteta u transu
Prokletstvo Afrodite
Bačeno na nas ...
I ostaju samo neke rijeći
Dane tek tako
Na običnom listu papira
A nisu ni sjena onom što osjećamo
Što znamo i želimo
A zvijezde nam se smiju
I ne znaju za suze
Tvoje i moje
Duboko u noć prikrivene
U nekim tonovima
Davno izmišljene pjesme
Koja samo nama nešto znači ...
A oni to ne razumiju
Vrijeme odnosi ono što je sada
Samo Tvoje i moje
To što nam drugi uporno
Pokušavaju ukrasti i što nam i
Tako nezaustavljivo bježi iz ruku
I sve je tako naizgled uzalud
Sve što radiš, misliš, želiš je
Osuđeno na prošlost
I sve bi bilo tamno i izgubljeno kao
Najtamnija noć ...
Ali postojiš Ti
I tvoj pogled je jači od zaborava
Tvoje riječi jače od vjetra
I zlih duhova
Koji su nad nama
I na nas padaju
Zrake sunca
Kao najljepša istina između nas ...
I nema veze što su snovi
Nasukani usred rijeke
Koja nezadrživo teče u daljinu
Što je dan pobijedio noć
Što je smijeh razbijen na stijenama samoće
I što su osjećaji rođeni iz vatre
Važna je jedino pobjeda nad
Bogovima prošlosti i smrti
I to što se ponor između nas sad
Pretvorio u zrno prašine ...
I ne postoji više ništa privremeno
Ni ružno
I nismo više obični smrtnici
Jer imamo nešto
Što je samo nama možda slučajno dano
I važno je samo to
Jedino to
I ništa više
Samo mi
I nitko više.