Marketing
godina dobrih susreta 2, dio produzheni
Ako ste se ikad chudili shta mi sve nedostaje u zhivotu, onda vam je ova slika savrsheno objashnjenje.
Prvo, voljela bih da mi je tu negdje more. Eh, prije nego shto sam krenula na godishnji svima sam prichala kako cu da trazhim muzha tamo na moru, na onom mom moru, i samo cu javiti (ovima mojima na poslu, a kome bih drugom javljala...) „zadrzhite kusur“...
Nisam nashla muzha. :( Na moju srecu, bar sam uspjela da se dobro odmorim.
Stari prijatelji, nismo se vidjeli ima-sto-godina i nismo znali kako ce to ispasti. A onda je ispalo dobro, pa mi bi josh drazhe...
Nisam nashla muzha i nisam mogla poslati tu poruku „zadrzhite kusur!“. Na zhalost ili srecu. Nechiju, ako ne bash moju.
Ali sam osjetila opet onaj miris, onaj shto ga ne mozhesh ponijeti sa sobom – sve drugo mozhesh – chak i muzha ako ga nadjesh.
Kad mi neko kazhe „Shta ima toliko da ti mirishe na moru?!“ ja znam da taj nije nikad bio na mom moru. I nek i ne ide tamo, da mi ga ne prlja.
I osjetila sam onu dobru staru „Kada prodju sve oluje, kad slome te... Neka se senke izbrishu, sve ce se jednom vratiti...“.
Josh jednom se godina ispostavila plodnom, josh jednom je godina dobrih susreta, josh je jednom godina bila nakolonjena nama nostalgichnima. Predivna godina, a josh nije zavrshila.
Ne ide mi se sutra nikako na posao!
Samo me malo plashi to ponovno more sa porodicom... kad se samo sjetim shta mi je ono zadnje, prije 16 godina donijelo, stvarno me strah uhvati...
valjda je krug vec zatvoren, bar privremeno...
Onda evo shto mi josh sa slike fali – ono psetance... vjernost... gdje nam ode vrijednosna sistema... znam, znam, sustav/sistem
vrijednosti, znam da se tako kazhe, ali ja sam vam odavno uletila u svoj svijet i imam sopstveni jezik...
Nedostaje nam svima malo vishe vijernosti, ili bar meni. Fali mi prijatelja. I dokaza o tome da postoje.
Pa dobro da je ovo godina dobrih susreta i da ih ipak ima.
Fali mi more, vidite ga kroz maliprozor broda. I fali mi putovanje brodom – to vam je divan osjecaj – popnete se na brod
(gospodo lingvisti, znam da se na brod ukrcava a ne penje :) nemojte me, molim vas, ispravljati/popravljati) i onda vrijeme stane i
sve je drugo beznachajno.
I fali mi jedno malo dijete, valjda ono u meni, shto je nekad davno odraslo i u tom odrastanju dio dushe izgubilo. E taj mi dio nedostaje. I
postala sam suvishe osjetljiva na njeg. Suvishe.
Rekoh, godina dobrih susreta. Pokupila sam moju dragu makedo i dovukla je preko Beograda u Sofiju – majko koliko je to na istok!
I mene uhvati strah! Tako sam se plashila da jo se nece svidjeti, o Bozhe! Plashila sam se da ce pobjeci, da ce je neka klaustrofobija
uhvatiti! Da, smijeshno je vama, ali ja sam mislila chak da ona mene vishe nece voljeti kad bude vidjela gdje sam je dovukla :(. Znam da
sam luda, ne morate govoriti...
I vidi ti – u godini dobrih susreta 2 se deshavaju chuda... Najmanje dva ;).
Put je krenuo sa kashnjenjem – majko mila marijo! – poslije je uslijedio kvar, neinformisanost i nakon svih peripetija – srecan kraj!
U rano jutro smo uletjeli u begesh i okupirali ga. Ostavile torbe i pravac bilo gdje :). Pravac ulica kneza mishka :). Ako yazza nadje put,
kao shto tvrdi da ga zna. Uh, yazza se snashla. I ulicu kneza mishka nashla.
Nena je izgledala kao ona stara nena koju sam izljubila hebene '93. ko bi rekao... prije tri godine mi nije bila toliko slichna sebi iz 93....
Kalemegdan nas je dochekao mindjushama... I galerijom slika. I zgodnim listovima na kojima smo dushe i tijelo malo okrijepili. E, neki su
od nas shcapili male suvenire crvene boje s reklamom don cafe-a...
A zemun – osim kule predlazhe i divne sipkave kolachice. I dijeli savjete: „Djevojke udajite se...“ ko da mi necemo, pa nas treba ubjedjivati...
- A je l' zna neko gdje mi zhivi buduci?
- E, imam ja druga radi u njegovom ulazu !
- I to mi sad kazhesh, kad idem na voz?!!
Eto mene opet! Ako me ne ukradu...
U vozu me uhvatila klaustrofobija. Kabina za spavanje je bila jedno 28 puta manja od moje sobe a u njoj je trebalo spavati duplo vishe
ljudi nego u mojoj sobi... Plashila sam se nekako da bi makedo i njen krevet mogli pasti na mene. Nije me plashila makedo, vec njen
krevet, ako cemo biti iskreni.
E onda nas je dochekala sofija... moja dezhela...
I moj strah da ce makedo prestati da me voli. I moja zhelja da joj odjednom sve pokazhem, kao da ce sutra pljushtati... Bazen... mali
produzhetak mog odmora. Proshle smo godine bile skupa na moru, a sad na bazenu. A deni je – djubre jedno bosansko bio odstutan:
frajer otishao na more bez nas.
I plovdiv je bio jako ljubazan. A tek kako je dobar sladoled tamo! I kako je hebena kaldrma... i kako smo pojele svoje porcije u rekordnom
vremenu, da sam se uplashila da vishe nikad necu moci jesti...
Pokazala sam joj mog acu, i sashu, i ... josh nekoga. Ovako, za Acu je bilo planirano. Sasha je bio ono „WTF!!!“ ali nekako se i to
proguralo. I onda...
Rekoh vam: godina dobrih susreta... godinama sam se chudila shta sam to njemu uradila. Prolazio je pored mene kao da ne postojim, a ja
sam stvarno bila dobra djevojchica. I nedostajao mi je. Ali ne bih ni bogu priznala da me je stezalo svaki put kad je izigravao frajera i nije
me vidio u svom mom rastu na pedeset hebenih centimetara od njega. Pa ne bih mu se nikad javila!
Onda kao da je magija proradila. Rekao je „gdje si nestala“. Rekao je „falila si svih ovih godina“. Rekao je „kakva sreca za mene“. I rekao je
da ce se javiti...
Ovo je definitivno godina dobrih sustreta 2.
Znate, kad imate jedan, pa dva, onda vam u jednom momentu sine komparacija pridjeva. I onda godina dobrih susreta 2 bude prevedena
sa „godina boljih susreta“. I onda vam oko zaigra ;).
I sjetite se superlativa i jedva chekate slijedecu godinu!
Koliko stepeni komparativa postoji...
Post je objavljen 15.08.2007. u 20:30 sati.