Stoji kraj novčanica i osobne karate,
Na kojoj je jedna blesava slika
Moja pjesma u džepu njegova novčanika.
I sve dok ne misli nešto lijepo i slatko
Nije baš nalik dječacima sa filma,
Al´ tada sve jedan kao vrijedan je poput dima.
No teško baš često ostaje tamo
I neka,čak i to nije krivo
Što ja vidim crveno,a on vidi sivo.
Kao cijelu iz dubine i vanjštine
da mene je gladati znao,
Moj pogled bi uvijek i zauvijek sjao..
Oči su sve što još uvijek tražim
I sada kad sjetim se njegova lica,
Da htio je shvatit,bio bi ptica.
Možda je htjeo biti nešto više
Jer ovdije gdje jesmo krive stvaru se mjere,
Al´dok se pjeva i dok se piše,
Imam još nade,imam još vijere.
I čemu sva ta farsa oko tijela?
Pa nismo li isti kad skinu se šminke..
Tek tada se vidi prtava crna ili bijela,
Tu nema više srama i nema više krinke.
I eto bez krinke je sve što sam htijela.
Post je objavljen 15.08.2007. u 18:21 sati.