Kako je ovaj život čudesan, prepun iznenađenja...da nekad pomislim kako je sve to jednostavno nestvarno, poput jednog od onih divnih snova što ih sanjamo i ne želimo se nikada probuditi. Kao djevojčica sanjala sam o svemu ovome što mi se dešava poslijednjih nekoliko dana, no stvarnost je ovog puta nenadano nadmašila maštu...
Sinoć me Ivan molio da se nađemo jer moramo negdje ić. Imala sam osjećaj da nešto sprema, ali mislila sam da me osjećaj vara jer mala je vjerojatnost da pogodi baš ono što ja neko vrijeme neopisivo priželjkujem i imam već taj san kako bi to trebalo izgledati, gdje, kada....
Vozili smo se, no osjećala sam kao da se približavamo tom snu, cesta je bila upravo ta. Čudesno je kako sudbina odigra svoj plan, kada su njezin plan upravo tvoji najskriveniji snovi i sanjarenja. Doveo me u Mariju Bistricu i rekao da se moramo naći s njegovim prijateljem. Pomislila sam kako je to ironično što me baš ovdje doveo, a ipak to nije ono što sam ja željela da bude razlogom dolaska upravo tamo.
Već je pao mrak i vodila se misa na otvorenome, pratila je procesiju na kalvariju, nešto ljepše nisam vidjela u životu. More ljudi sa svijećama u ruci, polako se penju k brdu, postaju po postaju. Zamolio me da ga sačekam ispred zlatnog kipa Majke Božje na klupici i više ne gledam za njim dokle se ne vrati do mene. Sjedila sam i gledala to more plamenčića kako struji ispred mojih očiju i pomislila sam kako bi ovo bilo prenestvarno za moj san, kako se ovakvo nešto dešava samo u bajkama, samo nekim drugim ljudima. No slijedeće što sam čula, osim tihe molitve ljudi pored mene, bilo je - ljubavi, hoćeš li se udati za mene i postat mi ženom? Na koljenima i s ogromnim buketom crvenih ruža čekao je moje DA koje sam plačući izustila....
Prijatelj je bio Isus...
Post je objavljen 15.08.2007. u 10:21 sati.