Koliko minuta reklama moramo gledati na TV-u po jednom satu gledanja? Koliko stranica reklama dobijemo u već plaćenim novinama? Previše, puno previše…
Imam prijedlog; Predlažem da reklamiranje bude strogo ograničeno na oglasnike, i to od države autorizirane oglasnike sa jasnom i jedinom namjenom: oglašavanje proizvoda i usluga po određenim pravilima: pretežno pukim nabrajanjem činjenica i specifikacija, tj. bez prikrivenog reklamiranja i tobože edukativnih tekstova.
Televiziju, novine, časopise, internet… pustite da se financiraju direktno od gledatelja/čitatelja, preko pretplate ili direktne prodaje. Kombiniranje reklama s osnovnim sadržajem na televiziji i novinama je postalo apsurdno, ako se uzme u obzir na što današnje reklame liče. Pune laži, pretjerivanja i podsvjesnih igrica. Reklame igraju na kartu naših želja i nagona, navodeći nas da moramo imati više, bolje i jače. Igraju na kartu naše želje da postanemo «sretni» kao manekeni i manekenke koje predstavljaju određeni proizvod. Uglavnom se pribjegava lažima, pretjerivanju, seksualnim aluzijama i bajkovitim pričama. Nitko pametan mi nemože tvrdit da se tu radi o golom predstavljanju novog proizvoda, jer moderna reklama je cijela bajke uz neki proizvod, u kojoj reklamirani proizvod igra tek sporednu ulogu.
Reklamiranje je postale pričanje priče. A ja bih htio da stvari budu na svojem mjestu. Televizijski program pustite da bude televizijski program. A oglašavanje i reklamiranje prepustite oglasnicima. Pa onaj koga zanimaju novi proizvodi – neka kupuje oglasnike, a nas ostale pustite da gledamo tv program u miru.
Npr. ako mi se prohtje da nađem novi šampon za pranje kose, novo pivo, ili ako mi se prohtje kupit novi automobil tada ću pratit oglasnik pod sekcijama «higijena», «alkoholna pića » i «automobili». U oglasniku se jednako dobro mogu pronaći informacije o novom proizvodu kad, i ako mi zatreba. Uvjeren sam da građanima rijetko, poprilično rijetko zatreba novi proizvod, i baš zato su morale biti izmišljene reklame kakve danas poznajemo – da bi nas navele na kupnju onoga što ne trebamo.
Znam, šanse da ovaj prijedlog prođe na izglasavanju u Hrvatskom Saboru su nikakve. Prvi protivnici bi bili iz reda oglašivačke industrije koja je u prošloj godini vrijedila 500 milijun €ura (business.hr). Većina ostalih protivnika bi dolazila iz reda ambicioznih vlasnika tvrtki, menedžera, ambicioznih građana – jer sa ograničavanjem reklamiranja smanjuje se i manevarski prostor u kojem se ljude može zavoditi da kupuju ono što im ne treba, - što bi za posljedicu imalo smanjenje gospodarske aktivnosti i naposljetku i smanjenje kupovne moći pojedinca. Završni udarac ovom prijedlogu bi naposljetku dali naši umni političari obrazloženjem da je jedini put do sreće i opstojnosti naše države u gospodarskom rastu i povećanju kupovne moći građana. Koje li kratkovidnosti…? a barem tisuću puta se već pokazalo i dokazalo da nije sreća u novcu i posjedovanju.
Post je objavljen 14.08.2007. u 21:10 sati.