Zivto je jedna cudna cesta, ima ravnih dijelova a ima i zavoja, ima dobrih strana a i losih. Ponekada vozimo oprezno i sigurno, ponekada jurimo bezglavo i lako nam se moze dogoditi da sletimo s puta i dobijemo opasne ozljede, ne fizicke vec one jos gore, emocionalne.
Ponekada riskiramo sve da bi se uvjerili u nesto. Ponekada dobivamo, vecinom gubimo.
No ima nekih stvari za koje se ne isplati riskirati. Ima nekih osoba zbog kojih se isplati stati sa strane ceste i nikada vise krenuti tom cestom..
Ima dobrih puteva, ima losih. Ni kako znati na kojem smo? kako se odluciti na raskrizju. U stvarnosti ceste su jednostavne i postoje pravila, no kako voziti po cesti koja nema pravila? Kako prolaziti kroz zivot?
Sigurno se pitate cemu sve ovo. Pa nista strasno, osim sto sam se nasla na raskrizju i neznam sto mi je ciniti. Ima jedna osoba koja mi je pravila drustvo zadnjih 7 godina, i cak je na neki nacin zasluzna za pronalazenje osobe koja je smisao mog zivota. No ta meni draga osoba na neki nacin je napravila par losih skretanja, izgovorila neke rijeci za koje niti nije svjesna da ih znam. Nisam ni ja nevinasce, i ja sam radila losa skretanja, no hvala bogu imam andela uz sebe koji me cuva i pazi da ne radim sranja. Andeo i ta osoba se bas i ne vole previse, razloge necu spominjati. Ta osoba je krenula putem koji sam ja prosla i ne zelim se vise ikada vratiti. Krenule smo razlicitnim cestama, imamo razlicite ciljeve, i sve je tako fucking cudno..U proslosti je bilo dobrih dana, zabavljale smo se i sve je bilo tako jednostavno, a sada.. Sada je sve drugacije, zbunjena sam i ne razumjem sto se to dogodilo. Jednostavno vise nismo na istoj valnoj duljini, ne razmisljamo isto, ne radimo iste stvari, kao dva razlicita svijeta. Kao da sam je zamjenila. No nisam je zamjenila, vise kao da sam je prerasla, no ni to nije to.. neznam kako bi to definirala.. Mozda razgovor pomogne no razliku je nemoguce izjednaciti. Moglo bi se poceti ispocetka no to nije vise to.. Sada imam novi zivot i sretna sam njime.. Zivim zivot.. da.. sada mogu reci da zivim svoj zivot.. Znam sto zelim, znam tko sam, cak znam i sto cu raditi u buducnosti, ali isto tako proslost samo proganja i proganja..
dosta filozofiranja.. post je dovoljno zbunjujuci ovako.. tek toliko da negdje izbacim sta me muci.. nista vise.. tek toliko.. Stvarno zelim da me proslost ostavi na miru, samo to.. volim sto sam sada, volim sto imam sada.. volim to za sto zivim sada tj. onoga za koga zivim.. i nema toga sto ce me zaustaviti da tako zivim!!! NEMA!!! i to je sve.. sada kada sam sve to izbacila iz sebe mogu dalje normalno zivjeti.. eto tako malo.. bokic..
what a mess..
Post je objavljen 14.08.2007. u 15:40 sati.