Sve što je nekada bilo,
više nikada neće biti.
Ostale su samo uspomene
koje ću zakopati u dubine svog srca.
Uspomene, koje će uvijek biti tu.
Njih ne mogu izbrisati.
Zajedno smo ih izgradili - ti i ja,
i one postoje.
Na tvom licu večeras bio je osmjeh,
a u mojim očima skupljale su se suze.
Jer...srce mi je žeđalo za tvojim pogledom.
Ali nije ga dobilo.
Ti si odlučio,
a ja sam pristala.
Nisam ti se mogla suprotstaviti!
...
Više te neću voljeti!!!
...
Da je bar tako lako...
Samo reći i...zaboraviti!
Ali...uspomene su tu.
Nisam te ni zagrlila za kraj!
A toliko sam to željela...
Da smo bar bili hrabriji!
Još uvijek mislim da nismo sve rekli.
Mislim da je toliko toga moglo biti.
U meni će uvijek živjeti nada...
Samo te jedno želim zamoliti:
Oprosti mi.
Oprosti mi unaprijed što neću biti snažna.
Što neću hrabro plakati,
nego ću kukavički osmjehom sakriti suze.
Kada me zagrli
poželjet ću da je to onaj zagrljaj.
Da.
Zagrlit ću njega,
a mislit ću na tebe.
Kada ga pogledam u oči
sjetit ću se tvog pogleda.
Znam - nije fer!
Ali voljet ću ga!
Ne kao tebe ali...
voljet ću ga na neki poseban način.
Uspomene će uvijek živjeti u meni
htjela to ja ili ne.
I uvijek će postojati ono pitanje
"Što bi bilo da smo bili malo hrabriji?"
Ti budi sretan.
I čuvaj onaj zagrljaj za neku drugu
koju nećeš voljeti samo kao prijateljicu...
Post je objavljen 14.08.2007. u 09:01 sati.