dan 1
četvrtak, 09.08.2007.
Odlučio sam početi danas, na stranicama ove bilježnice.
Imam uvod – jednostavan. Jednog dana ovo možda bude početak romana, autobiografije ili drame. Volio bih da bude uvezano, volim knjige - vjerujem im.
Htio bih započeti jednom crticom. Jučer sam prvi puta posjetio teretanu, ja, Plesač, već godinama slušajući o njima, napokon sam odlučio krenuti i s tim. Dakle, ja i moj dragi prijatelj Glumac (naravno da nisam išao sam) već izlazimo iz teretane i naravno, na putu da zapalimo cigaretu, komentiramo. Na repertoaru je crni mačak koji jednom rukom po tri serije od najmanje deset ponavljanja podiže po pedeset kila. Izgleda kao... jako jak čovjek. Pitamo se od kud mu snaga i želja da izgleda tako, ogromne ruke, ramena kao Glumac i ja jedan pored drugoga. I stvarno, od kud mu ideja za tako nešto. Ipak, večeras mi je jedno drugo pitanje palo na pamet.
Od kud meni ideja da svaki dan ulazim u plesni studio i vrtim iste piruete i svaki dan se jednako molim da ide? Ud kud meni snaga da ulažem abnormalnu količinu novaca u ljude koji će mi zagorčavati život dajući mi da se bavim najtežim od zadataka? Od kud mi snaga da radim još i još i još i još i da mi još nije dosadilo, da nikada u glavi, a bome ni srcu, nisam imao ni sekunde sumnje u to što radim?
A na kraju dana i ja ću skrivečki pred zrcalo, pa dignuti nogu i diviti se kako danas ide visoko, kao i onaj Veliki koji gleda svoje nadlaktice dok blistaju u fitness dvorani i primamljuju oči nas ostalih koji to u životu nismo vidjeli.
Jednaki smo, u istom kupusu, u lovu na poglede...u lovu na pažnju, divljenje i onu rečenicu: “Ajme, pa kako ti to možeš?”
Post je objavljen 13.08.2007. u 23:19 sati.