Matea, nitko ne zna kako mi je bilo nakon prekida. Možda ti misliš da preuveličavam ja samo pišem ono što osjećam. Daj sve od sebe za vezu i za dečka do kojeg ti je stalo a na kraju ti ostaneš nevoljena….
Ajde idem ispočetka morala sam jednostavno ovo gore napisati. Bok svima.
Zaljubljenost i ljubav? Kako znamo da je to,to?
To sam prije sama sebe zapitala. Dok nisam našla sama svoju definiciju.
To je osjećaj zbog kojeg si sretnija/sretniji, kada na nekoga neprestano misliš, kada bih sve dala/dao da bude kraj tebe, kada ti je na neki način više stalo do te osobe nego do sebe (mislim više se brineš za nju nego za sebe), kada si ljubomorna/an na nekoga kada je u njegovoj blizine. Ma jednostavno kada osjećaš ono što prije nisi osjećala/o. nešto najljepše na ovome svijetu, ali ipak tako bolno. Ovo govorim zbog svog iskustva ali više zbog drugih. Na neki način ne želim imati dečka jer bih ga mogla previše zavoljeti i onda kada bude kraj (jer je još prerano da razmišljam o zarukama) žaliti ću što smo morali biti zajedno. ali opet s druge strane zar nije lijepo kada nekog voliš i kada znaš da netko voli tebe i svi oni lijepi trenutci provedeni zajedno?! Možda o ovome prvome razmišljam jer nemam baš bajnih iskustva. Ali koliko god bilo bolno u ljubavi ipak je lijepo. I ne mogu to poreći. Mnogi to znaju, a ja ču pokušati što manje pisati o negativnoj strani ljubavi. Ona pozitivna je ipak puno bolja i ljepša.
Ja sam stvarno glupa.... sad tu kukam i što ja znam. A znam da ću imati dečka kad-tad. Jer sam koliko toliko lijepa, zdrava sam i pametna. A šta je s onima kojima je nesreća u životu zagarantirana?! Koji su bolesni, koji ne čuju, ne mogu pričati itd… da ne nabrajam više. Mnogi im se ismijavaju i rugaju. Neki od njih možda na žalost neće nikada osjetiti ljubav osim ljubavi svojih roditelja. Ali oni ipak svoj život provode kako najbolje mogu. Kako su naši životi zapravo dragocjeni. To sam zaključila jednom i to na gotovo koban način ali sve je (hvala Bogu) uredu prošlo. I od tada cijenim svoj život i život drugih.
Imam stariju sestru s kojom sam se prije stalno svađala. Sjećam se da smo jedan dan obadvije ležale u boravku jer smo bile bolesne i nešto smo se zakačile. preko noći uz gripu dobila je upalu slijepog crijeva(nismo znali zapravo što joj je). Prvo smo mislili da je sve u redu ali kada je u jutro vrištala doslovno vrištala od bolova odvezli su je hitno u bolnicu. Kada mi je mama javila da je zadržana u bolnici ostala sam bez daha. Ubrzo je operirana a doktori su nam rekli da su zakasnili samo 15 min a i manje da bi vjerojatno bila mrtva. Moja sestra da je mogla biti mrtva. Ne bi si oprostila nikada da se je to dogodilo, jer jako smo se izvrijeđale ona mi je rekla da joj je bilo super dok se ja nisam rodila, a ja sam na to njoj odgovorila da bih voljela da je mrtva. Od tada se više ne svađamo jer smo obadvije shvatile koliko smo zahvalne na našem zdravom, normalnom životu.I stvarno smo bile glupe i ja a i ona.Od tada pokušam uvijek biti smirenija i dati svakome priliku. Cijenu života tek otkrijemo kada ga gotovo izgubimo. Stoga ga provedite što bolje moguće, a da ne povrijedite druge osobe oko sebe.
idem na par dana kod sestre, tko zna možda se nešto i dogod. moram malo promjeniti okolinu. ciao i nemojte me iznevjeriti (da dok mene nema, da nema ni komentara).
Ah… ne znam što da više kažem osim pozdrav svima i velika pusa.
Post je objavljen 13.08.2007. u 09:56 sati.