TAJNA VJECNOG VRTA
Jedna je zena svake godine radjala sina, no dijete nikada ne bi pozivjelo dulje od sest mjeseci; preminulo bi za koja tri, cetiri mjeseca zivota. Zena je plakala govoreci: "Avaj, o Boze, devet mjeseci nosim teret, a tri se mjeseca radujem. Moja radost nestaje brze od duge nebeske." Zbog teske svoje muke zena se pozali ljudima Bozjim. Dvadeset je sinova na ovaj nacin pokopala; zivote im je prozdirala nagla vatra. Tada jedne noc pokaza joj se vjecni vrt, zelen, pun slasti i lasti. Opije to vidjenje zenu. Ugleda svoje ime upisano na zidu palace; i jer je imala duboku vjeru, znala je da je ime njezino. Poslije toga ljudi Bozji joj rekose: "Ovaj je blagoslov namijenjen onima, koji su svojim zivotom istinski sluzili Bogu, pa su stoga zasluzili svoje mjesto za stolom od gozbe. Buduci da si nekada bila spora u trazenju Bozjega zaklona, Bog ti je umjesto toga poslao ove nevolje." "Gospode" ", zavapi zena, "daj mi ovakvih nevolja jos? za stotinu godina, pa i vise! Prolij moju krv!" Kada je unisla u vrt, ugledala je tamo svu svoju djecu. "Ja sam ih bila izgubila," kliknu zena, "ali ih Ti nisi
izgubio."
(D�alal Al-Din Rumi, MASNAVI III: 3399-415, prijevod Vesna Krmpotic)
Post je objavljen 13.08.2007. u 07:02 sati.