Brinu me ravnodušnost i nekrofilija modernog čovjeka. Ta važnost koju si dajemo i sva ta znanost i kultura.. Da li je to stvarno ono što je trebalo biti. Da li Zemlja ustvari evoluira kroz ljudsku glupost i nebrigu za tu istu Zemlju?
Da li smo dio nekog kozmičkog plana ili je sve slučajnost?
Potreba za stvaranjem i uništavanjem... postoji li red.?.. Pre-mali smo pod zvijezdama.. ali ipak radimo o glavi jednoj planeti i svim životima u njezinom sustavu. A možda smo jedinstveni u svemiru. Možda više nikad neće biti ovakve planete i šarenila živih bića. A možda smo kotačić u živom mehanizmu i sve se odvija po Kreatorovu planu. Možda je cijeli svemir koji poznajemo samo prašina u kutu nečije sobe. Možda se izvan te sobe odvijaju jako važne stvari - nama nikada pojmljive, nama nikada dokučive... Možda se ta prašina skupila u kutu te sobe u samo par sati. Samo par sati u toj sobi, možda je svo vrijeme našeg svemira. A možda..
Možda nas netko sanja i mi smo samo odbljesci stvarnosti nekog Sanjača. A možda! Možda ja sanjam i upravo ću se probuditi u drugom obličju i sve oko mene biti će drugačije u mojoj budnoj realnosti i razbijati ću glavu da se sjetim ovog uvrnutog sna. A možda!
Možda smo baš to što jesmo, što mislimo da jesmo, i nema ničega više u tom praznom bezdanu. Samo jedna šarena planeta puna života i jedna vrsta - ljudska vrsta -koja je skrenula s prirodnog puta i reže granu na kojoj sjedi ovjenčana pobjedničkim vijencem. Blago budalama! Ali brinemo se mi. Kad će plaća, da li će rasti cijene, da li će nam netko ogrebati auto, ...
Post je objavljen 12.08.2007. u 14:21 sati.