Marketing
Za zauvijek
Gledala sam dugo u zvijezde neku noć.
Diviti se tim bićima koja i ne znajući pružaju
čovjeku poneki trenutak sreće je veličanstveno.
Volim zvijezde i volim slušati njihovu muziku
beskraja, čujnu i nečujnu, smislenu i bez smisla,
koja dolazi, prolazi kroz nas i u trenutku odlazi
odjekujući o nepostojeće stijene beskrajnoga prostora
svemira i našim čulima. Volim ih, a voljeti nešto
što je neuhvatljivo treba znati. Treba ustrajati
u ljubavi, a znati da ta ljubav ubija.
Polako. Ostavljajući tragove u ogledalu koje mi
kaže da se samo jednom dajem ovako, na ovaj
način, tebi, u ovim trenucima i nikad, nikad više
i nikom drugom osim tebi.
Ogledalo me gleda, na licu tragovi tebe, u očima
tvoj lik, u zraku lebde neki čudni mirisi, svaki
moj korak slijedi tvoja sjena. Svuda samo
tragovi.
I kao što se kometi u svom vijeku postojanja susretnu
možda samo jednom, u jednom trenutku, tako se i neki
ljudi u životu susretnu samo jednom. I tada treba
znati maštati, željeti, davati, htjeti, poklanjati ... i
treba znati to zadržati inače sve pada uz zastrašujući
bljesak u kaos sjećanja koja samo bole. I treba
znati i htjeti nastaviti živjeti sa sjećanjima na neke
trenutke koji samo možda meni nešto znače.
Hoćemo li se boriti protiv vremena koje je van naših
želja, protiv društva koje nam krade naše trenutke ili
protiv ljudi koji su podli, koji nam samo lažu i osuđuju
nas jednostavno samo stoga što nisu u stanju
razumjeti nas ili jednostavno ne žele shvatiti.
Hoćeš li baciti oružje ili boriti se sad ovisi samo o
tebi.
Raširene zjenice, dodiri, to su samo simboli jezika bez
riječi koji počinje tamo gdje običan govor bespomoćno
prestaje. I u tom kaosu strasti, temperamenta i želja
upoznajemo sebe i tada smo onakvi kakvi uistinu jesmo.
Iskrena djeca. I to se ne zaboravlja.
Nauči sačuvati zvijezde u širini svojih očiju i
tada sve nemoguće postaje moguće.
Samo korak je do druge stvarnosti, do tog prostranstva
u kojem vrijeme i prostor postaju samo
"sada" i "ovdje".
Post je objavljen 12.08.2007. u 00:06 sati.