Da, NAPOKON imam novi post. Odužilo se jer sam poslao svoje djelo nakladnicima (neću reći koji su u slučaju da me odbiju, tada ću potražiti druge), te su mi rekli kako će njihov urednik to pročitati pa će onda odlučiti. Poželite mi sreću. I nisam imao volje čitati blogove, niti sam znao koji dio priče bih još mogao staviti, stoga sam se, unatoč prvobitnom nedostatku inspiracije, bacio na pisanje neke pjesme. Stih je dvanesterac, paralelna rima - uglavnom ništa posebno. Naslov posta je ujedno naslov pjesme. Uživajte.
Mjeseče, što gledaš visoko s neba,
Čije noćno svjetlo više mi ne treba,
Voliš li jako posmrtni moj, nijemi ples?
Oskvrnut je tihi grob, prazan leži lijes.
Počivati neću, nit' uživati mir
Kao da me digao nepobijeđeni hir
Sudbine, a ne krvava strast za kojom,
Ne tuđom, nego svojom ću mrtvom voljom
Početi pohod sablasniji od smrti.
Dok zvjezdano se nebo svijećama kiti,
Neokaljano vriskom žrtve mi drage,
Odnesene sjenom, zlim bićem iz sage:
"Smirena ćeš trunuti umjesto mene.",
šapnem ostavivši prazne njene vene
Da se ne uzdigne u poraz ljudskosti.
Nemir kojemu utjeha ne koristi,
Krvožednošću okrutno pobijeđenu
Sada čezne uništiti mene jadnu,
Što nad mrtvacom cvilim dok sunce zove
Da s njime napustim krajeve ove.
"Predati neću neprijatelju drskom,
Niti ljudskom rodu što čini me mrskom,
Ni sebe ni žrtvu čije tijelo vodim
Pod zemlju gdje zločine samo ja nosim
Jer njeni zločini za vas nisu ništa
Ako znate da je žrtva čudovišta!"
Praćena gnjevom, u agoniji sama,
Odvlačim je gdje će ukradena dama
Vašeg roda trunut' kao zlotvor svaki
Koji na put stane meni, grobnoj raki,
Mojem tijelu što mi dušu zlobnu krije,
Što se na kraju tiho, no zadnja smije.
Post je objavljen 10.08.2007. u 23:42 sati.