U potrazi za gralom ili alephom, nekakvom kristalnom kuglom ili čarobnim zrcalom – bilo što, to nešto što bi mi otvorilo prozor, pukotinu iz ovog svijeta sjena... Tako nešto bi mi nužno i pod svaku cijenu trebalo.
Želim vidjeti Čovjeka čija sam sjena. Da li je Ono uopće čovjek? Da li je muško ili žensko ili anđeo bez spola? Da li je dobar ili zao i što to uopće znači u tom Svijetu kojega smo samo sjena? Da li su Oni uopće svjesni da se mi, sjene njihove, trudimo i mučimo dokučiti smisao svoje sjenosti? Koliko mi sjene uopće zapravo razmišljamo o svojim sjenama?
Jučer sam slušao jednog pjesnika i gledao njegovu sjenu kako govori o Bogu i vjeri, o ljudima i o onom suštinskom u svima. Rječit je bio pjesnik i vješto je baratao riječima dok je govorio o Bogu i vjeri, o ljudima i onom suštinskom i nedokučivom, ali sveprisutnom u nama. Citirao je povijest i velike filozofe i pjesnike i u zanosu mahao rukama, a ja sam gledao njegovu sjenu i razmišljao o besmislu Svijeta sjena i razmišljao o pukotini kroz koju izbija iskonska svjetlost koja stvara ovaj nas smiješni svijet u kojem sjene traže smisao i stvaraju pjesme o Bogu i vinu, o ljubavi i svemu onom nevidljivom sto je dio nas, ali teško dokučivo.
Kako umire sjena? Da li umire uopće ili je to samo pao mrak u svijetu kojega smo samo sjene? I zašto tako rijetko širi svoja krila? Dok Ono leti, mi sjene plazimo po zemlji, ali imamo krila i čini se da smo mi ti letači i godi nam ta slika. Umišljamo si taj let iako se nikad ne odlijepimo u istinske visine.
Post je objavljen 11.08.2007. u 09:35 sati.