LJUBAV
Indijskog je princa predivna zena drzala u ljubavnom ropstvu. U vrtu na obali jezera cijeli bi dan samo o njoj sanjao, a kad se priblizavala noc pod svojim tamnim plastom zurio je do svoje drage i ostajao kod nje do zore. Jedne je mracne noci bez zvijezda opet bio na putu prema svojoj ljubavi i na putu je nabasao na sklupcanu pojavu. Ova se poput smetene zmije digla i klela princa.. Bio je to jogi koji je uronio u sebe da bi vidio Boga. Princ ga je omeo u meditaciji. Isposnik je ovako viknuo: - Dok ja promatram svoju unutarnju viziju i vidim Boga ti gazis po mom tijelu! - Oprosti mi - odgovorio je zaljubljeni princ - zurim se jednoj zeni, koja drzi u ropstvu sva moja osjetila, moje srce vidi samo nju, zbog toga na svom putu ne primjecujem nista drugo. Ali ako si bio uronjen u motrenje Boga, kako to da si primjetio sto se vani dogadja? Koje je vese uronuce? Isposnik je ostao duzan odgovor. Zaljubljeni princ je medjutim kasnije postao svetac, koji je cijelu svoju nutrinu posvetio Bogu. Kad se oprastao od svoje ljubavi rekao je: - Bila si mi vise od srece, bila si mi ucitelj i mestar, ti si me naucila kako treba voljeti Boga.
(Indijska prica, preuzeta iz knjige Bele Hamvasa ANTOLOGIJA HUMANA u prijevodu Jadranke Damjanov)
Post je objavljen 10.08.2007. u 08:06 sati.