Marketing
Back. Who is back?
Esperto del cioccolato.
Manager dei 5 minuti in piu a letto.
Il professore del ballo.
Ambasciatore del capriccio.
Nemojte se opterećivati prevođenjem... 
Let's get to the point...I'm not dead. Pa rekoh u posljednjem postu (25.4. 
) da ću se vratiti kad tad. A sad se evo skupilo materijala za pisanje, pa uživajte u sljedećim retcima 
TAIZE-PARIS 27.7.-06.8.
Vjerovatno su mnogi od vas do sada čuli za Taize, zajednicu u srcu Francuske koja svake godine okuplja nekoliko desetaka tisuća mladih iz cijeloga svijeta. Ove godine mi se pružila prilika da i sam tamo odem, no moram priznati da sam u početku bio poprilično skeptičan i sumnjičav prema svemu tome. Svi su govorili o nekakvom nevjerovatnom duhu zajedništva koji tamo navodno vlada, i činilo mi se da su to sve puste priče nekakvih fanatika. No idemo redom...Vi koji me poznajete osobno i preko bloga, znate da se moji ljevičarski i liberalni stavovi nikako ne slažu s onime što propagira katolička crkva,pa se sigurno pitate "Što će jedan Stevo u katoličkom kampu?" Da budem iskren, zapravo me privuklo to što je rečeno da ćemo ići u Pariz. Kako nisam prebolio odbacivanje maturalca Pariz-Amsterdam, pomislio sam da je ovo super prilika da vidim grad umjetnosti i romantike. Išao sam sa našim lokalnim crkvenim zborom gdje sve ljude više-manje poznam, osim par ljudi sa strane,ali o tome nešto kasnije. I tako, malo po malo, dođe kraj srpnja i počinju pripreme za put. Kako je to ipak kamp, trebalo je nabaviti i opremu za kampiranje. Ne želim zvučati razmaženo, ali zbilja nikad nisam imao prilike spavati u šatoru pa me zanimalo kako će to sve skupa ispasti. Nabavili smo ruksak u kojeg komotno stanu dvoje omanje djece, tanku vreću za spavanje (zato što je meni uvijek vruće) i stari je bio dovoljno dalekovidan da nabavi i svojevrstan luftić za kampiranje, da se ne gužvam po podu. Inače, išlo nas je 26-ero pa je minibus bio dovoljan za sve nas. Naglasili su da to nisu onakvi minibusi kakvima nas vozika Autopromet, no na kraju se ispostavilo da je naš bus upravo takav, samo srebrne boje. Samo putovanje je bilo doživljaj, zahvaljujući vozačima koji (pazite sad) nisu nikada bili izvan Hrvatske! Samo su se oslonili na GPS,jer inače nemam pojma kako bi smo našli Taize (francuskka verzija Mrduše Donjw= teška zabit). S nama su išla dvojica vozača, veseli Zagorci koji su vozili kao veseli kamikaze. Imali bismo stanke svakih četiri sata po točno 15 minuta, ni više ni manje, a između toga bi vozili kao manijaci. Na talijanskom autoputu sam brojao Lancie, ali mi je kod broja 26 dosadilo. Osim toga, vozač je stalno krivudao i mijenjao trake što i nije baš ulijevalo sigurnost, a sam autobus ima mekan ovjes pa se jako ljuljao. Na autoputu za Milano smo skrenuli za Torino, pa onda ponovo za Milano i tako još dva puta. Bio sam budan cijelu noć i uživao sam u vratolomijama vozača, koji očito nisu znali da kada se prestrojava iz trake u traku, gleda se u retrovizor (sve je završilo škripom guma i bijesnim gestama vozača Alfe 156 karavana). Na kraju smo prošli kroz tunel Mont Blanc, a vozači ponovo nisu znali da se na određenom (i vidljivo označenom mjestu) treba zaustaviti da senzori odrede volumen i težinu autobusa, te ih je taj sitni propust olakšao za 100 i nešto eura. Nakon vožnje po spektakularnom "Bijelom autoputu", stigli smo to Taizea. (to što smo skrenuli s autoputa, napravili krug po cesti i ponovo se vratili na isto mjesto ne treba spominjati) Plan je bio da dođemo u 10 ujutro, a mi smo došli u 7. (pogađate zašto). Nakon neprospavane noći trebalo je obići kamp i postaviti šator. Sva sreća što moj cimer Štef to zna, jer u protivnom bi spavao pod vedrim nebom. Vrijeme je bilo očajno, ali glavno da sam ponio samo jednu dugu majcu i samo jedne traperice. Nakon slaganja šatora, svatko je dobio radnu grupu i zadatak. Ja sam odabrao biti kontakt osoba i animator za male grupe (više o tome kasnije), ostatak je odabrao pranje suđa, naše tri udavače su odabrale zbor a Marko, Franjo i Jura su odabrali ljenčarenje. BTW, u Taizeu je sve vaša dobra volja, možete raditi sve a možete i da ne radite ništa. Nakon večere (leća!!!) bili smo preumorni za bilo što drugo i zaspali smo kao klade. Sljedeći dan smo se sastali sa bratom Davideom, koji je nama kontakt-osobama objasnio što ćemo raditi. Nakon toga, 300-tinjak nas Hrvata, Srba, Madžara, Njemaca, Španjolaca, Portugalaca i nešto malo Engleza se sastalo s bratom da nam održi biblijsko tumačenje. U biti ništa komplicirano, uzmemo tekst iz biblije, netko ga pročita i prevede ako je potrebno i brat ga objasni. Nakon toga odlazimo u male grupe po nas 9-10. Sada nastupamo mi, kontakt-osobe. Naš zadatak je voditi razgovor i potruditi se da svatko raspravlja o temi koju nam je ranije dao brat na glavnom sastanku. U mojoj grupi je bilo nas podosta, tri Njemice i jedan Njemac, dvije Srpkinje-Madžarice (tako nekako), troje Hrvata i ja. Njemci su bili prilično šutljivi svih deset dana, ali Dominique je govorila za sve njih. Zanimljivo, znaju malo toga o Hrvatskoj, ali svi znaju što su ćevapi. Kasnije smo se spojili s Barbarinom grupom radli lakše komunikacije (kod nje su svi Njemci osim dvoje Hvarana) i rezultat je bio OK, uspjeli smo raspravljati o dnevnoj temi i o manje formalnim temama. Tako bi pričali do podnevne molitve, pa evo da nešto kažem o tome. Na ulazu u multifunkcionalnu crkvu, nalaze se pjesmarice i psalmi na većini jezika i za vrijeme pjevanja veliki ekrani pokazuju broj pjesme koja se sljedeća pjeva. U biti, molitva je iznimno jednostavna. Kratko čitanje iz Biblije na par jezika, jednostavni napjevi i pet minuta šutnje za molitvu i meditaciju. I tako tri puta dnevno. Nakon molitve je jelo, što je priča za sebe. Kako kamp nema zaposlenih, distribuciju i kuhanje obavljaju posjetitelji kampa. Hrana je...osrednja. Da se najesti, ali nije pretjerano fina. Dobije se glavno jelo,jogurt ili voće (nekad zajedno),sirni namaz i kriška kruha te zdjelica za vodu. Večera je na istom principu, a doručak je uvijek isti: pecivo, kakao ili čaj, maslac i štangica čokolade. Svaki dio kampa ima svoje ime, oznaku ili broj, ali svima je najdraži Oyak. Oyak je mjesto gjde se nalaze automati za kavu i sokove, pizza,topli sendviči,vafli, pivo (samo jedna čaša po osobi) te mala trgovina živežnim namirnicama. Sve navedeno radi u određenim vremenskim razmacima, a zaposlenici su,pogađate, posjetitelji kampa. Kako je Taize bescarinska zona, sve je prilično jeftino. (limenka Cole je 0,60 centi, topli sendvič 1 euro itd.). No bit Oyaka je večer, kada se iza zgrade skupi gotovo cijeli kamp i svi se međusobno druže. Uvijek netko ima neki instrument (kao naša grupa) pa svi zajedno pjevaju, što je odlično iskustvo. Kako je Taize kamp, sanitarni čvorovi su zajednički, no i to se izdrži. Malo se prošećite po kampu i naći ćete tuševe u boljem stanju, nemojte se
držati najbližih (kao što smo mi radili do zadnjeg dana 
). Sve u svemu, da opisujem sve što se dogodilo u Taizeu, ovaj post bi postao kratki roman. No jedno je sigurno, Taize je prekrasno iskustvo koje se ne može opisati, koje morate doživjeti, bez obzira na vjeru, jer tamo su svi prihavćeni i ne morate biti vjernik da bi vam to sve bilo jedno iznimno iskustvo. Bit Taizea je jednostavan život, na koji se lako priviknuti, ali jedno od naljepših doživljaja uopće je taj generalni osjećaj zajedništva i topline. Ljudi su tamo nevjerovatno povezani, iako su svi potpuni stranci, i nakon prvog dana vam postaje normalno da vam netko priđe i upozna se s vama iz čistog mira. Kao što je naša grupa zaključila, u Taizeu smo u potpuno drugoj zemlji, okruženi sa nekoliko tisuća ljudi iz cijelog svijeta, ali ipak se osjećamo kao kod kuće. Da ne spominjem to što bi dnevno upoznao bar 2-3 ljudi i sprijateljio se s dosta njih. I, na kraju sam ipak povjerovao u sve što mi je na početku bilo smiješno. Evo vam par fotki, a u sljedećem postu čitajte o Parizu!
(kliknite da biste povećali)
Naš šatorski tabor
Svirka u Oyaku
Dinka i ja s Talijanima
Internacionalno društvo (Senegal,Gambija,Švedska,Francuska,Hrvatska)
Primanje novog brata
Ja sa Slavoncima 
Mi i Šveđani (zadnji dan)
Naša (uvjetno rečeno) mala grupa
Neke zanimljivosti 
- većina stranaca zna za Hrvatsku, ali neki su pitali "Yugoslavia?"
- nitko od Srba ne sluša Six Pack!
- imali smo dvojicu susjeda Talijana, Nuncio i Carlo, s time da je Nuncio svaku večer vodio novu curu u šator.
- dobio bih više čokoladnog umaka na vaflima ako bi imitirao britanski naglasak (lik koji ih radi je Englez)
- većina ljudi nosi Vansice i Starke
- Šveđane smo naučili pjevati Fridu i zbilja im dobro ide
- Njemci su me pitali koliko sam dugo živio u Njemačkoj (Nisam bio duže od 4 dana),koliko,zaboga,imam iz njemačkog (2), idem li u nekakvu strogu privatnu školu (ne) i jesu li svi naši profesori takvi luđaci (više-manje).
Post je objavljen 09.08.2007. u 21:51 sati.