Svaki put kad mu prilaziš...Koljena ti podrhtavaju...I svaki korak koji napraviš...Pribojavaš se, i gledaš u pod...Kao da prilaziš nećem...Nećem sasvim strašnom...A tako lijepom...
I napokon kad se približiš...Tom nećem tako strašnom...Lijepom...Opet osjetiš onaj osjećaj...Kad se usne spoje...I odjednom sve što želiš reći...Nestane...Riječi se izgube...
I kad si napokon sretan...Neki zavidni to svaki put pokušavaju uništit...I zato svaki put...Opet osjetim onaj strah...Strah od gubitka voljene osobe...Osobe s kojom budem sretna...
I sad se opet bojim...Tih zlih ljudi...Koji će se stvoriti niotkuda...I znam, da s njihovom pohlepom...Pokušat će to uništit...
