Marketing
zmijska posla ili zašto (ne)ostati u zagrebu
u eri godišnjih odmora po jadranu i široj europi tri zmije zarobljene u zagrebu rahle put k razuzdanoj zabavi. ovo je priča o puškaru, babriju i kocki, djevojkama koje su se uslijed svoje situacije na fakultetu vratile ili ostale vjerne vrelim zagrebačkim ulicama u punom cvatu mjeseca kolovoza. grad je prokopan, prašnjav, prazan kao praznik i sablasno tih... prekrasan. tu i tamo koji zbunjeni turist, pesimist koji nikada ne ide na more ili mladi japi s tjedan dana godišnjeg godišnje projezdi ilicom. navečer, rijetki uživaoci sladoleda iz vinceka i nešto češći uživaoci poznatog pića od hmelja i ječma na klupicama i postoljima spomenika. i mi, guje željne plesa i spontanog čit četa. kako se to postiže? prvo se opiše krug oko ključnih mjesta u gradu: kp, funk, purgeraj, melin. večer prva: pokušaj pronalaska partaja u melinu čisto da se opetovano ne pljesnivi u kp-u. a kad tamo, standardno. srednjoškolci na dopustu kojima su starci ostavili prazne stanove i zamrzivač pun filane paprike pa sad po cijele dane piju bambuse, žicaju cigarete svojim adolescenskim uletima i natjeravaju se bosonogi biciklima po kožarskoj. darker konobar s majicom na bend viče na klijetnelu od koje je posebno zbunjena šačica irskih studenata na proputovanju mediteranom kakav je nekad bio. u čitavoj situaciji mi pijemo ljetno piće tekilu, a gas žeđamo pivom. atmosfera obećava ko i predizborna. čak lagano potpomognute samoborskom ekipom polako počinjemo klonuti zmiskijm duhom. no tada puškarova privlačnost čini svoje i prilaze nam dva dvometraša vesele naravi. predlažemo im da kupimo litru žeste i odemo kod njih doma, što oni zdušno prihvaćaju te kao opciju nude svoj penthaus s prostranom terasom na trešnjevci. tako i bi. g8, babrije i ja pribavljamo štok na benziskoj dok se ostatak ekipe udobno smješta na spomenutoj terasi. na njoj se govorilo između ostalog o: odnosu sina sa samohranom majkom, produciranju nadrodne muzike na hrvatskom tržištu, slikarstvu, ostarjelim punk bendovima te neobjašnjivom fenomenu popularnosti nene belana kod istočnih susjeda. ispostavlja se da je jedan od momaka uspješan hip hop producent, pa nam noseći pritom puškarove sunčane s probodenim srcem, pušta stvari koje će ubrzo biti prepoznete kao novi jesenski hitovi za 2007. godinu. nakon toga premještamo se unutra nakon čega moj želudac i ja doživljavamo jedno od težih životnih iskušenja. mogu samo reći da sam ja engleski pacijent, a babrije julliete binoche. jutro počnjie rano i sivo i kao takvo idealno za kavu i puter štanglicu u kvartovskom bircu i... vidimo se dogodine.
večer druga započinje odlukom da ponovo oprobamo formulu "e, a da uzmemo litu žeste i odemo kod tebe pit?" i to standardno krivo u krivom putu. zbog dosade koja ćiri iz svakog polupoznatog, polutrijeznog pogleda, puškar i ja prebacujemo svoj potencijal u purgeraja. tamo za divno čudo neljećemo na jučerašnjeg hip hop producenta i skupa s njim gledamo spotove iz osamdesetih na videozidu. kad večer već polako počinje smrdit na zagrebački ljetni očaj upada shoh s prijateljima. jedan od njih posjeduje četri zida u maksimirskom naselju, a unutar njih nadjeveno pile. drugi je ljačov ortak i čita blog. još samo litra žeste i za čas smo na biciklima put istoka. shoh je na sivoj specki. u maksimirskom naselju pogled na zagreb je naopačke od uobičajenog za nas koji su živjeli, rasli, zaljubljivali se i školovali na west sideu. i to je interesantno pogotovo kad si blago pripita. daklem, u gajbi se nastavlja sa hedoništarijama: nadjeveno pile, shljivovica, shit, shohov kul humor. u jednoj točki večeri gazda gajbe završava u toplom zagrljaju s porculanskom ljepoticom iz kupaonice, a puškar i ja to koristimo kao dobru priliku za leć i odspavat na čovjekovom kauču L oblika. budimo se odmorne i sretne jer je mamurni gazda marino već na nogama, mota, kuha kavu i priprema nam organski doručak: sir i vrhnje, kobasa, lovačka salata, svježe paprike i ajvar. sve domaće, sve iz smočnice njegove ponovo, samohrane mame. zaključak: momci koji su odrasli samo s mamama mogu se nazvati izuzetnim domaćinima širokog srca i nježnih manira. marino nas vodi i u kratku šetnju kvartom te nas već prije podneva snabdjeva alkoholom. razumljivo, nakon blagdanskog ručka, jer ova radnja zauzima mjesto na dan domovinske zahvalnosti, pridružuje nam se ponovo shoh i njegov prijatelj, simpatični plavokosi bosanac. babrije se tad javlja upravo izašla iz kina, svježe okupana novim tarantineom, te ju naravno pozivamo da nam se pridruži u izlasku koji još uvijek traje. ona razumljivo pristaje i dok joj marino objašnjava put do stana njih dvoje skuže da su stari sjajni prijatelji pa tako ova zabava dobiva novu dimenziju. oko ponoći pada odluka da se prestane smrdit u stanu, te se složno odlučuje kako je potrebno lagano protezanje nogu do grada. kao logičan izbor u nedjelju navečer, u prazničku nedjelju u kojoj piješ ko vladimir šeks, nameće se fakin kp. kad tamo, sjajno! 12 ljudi sjedi u dvorištu i natežu velebitsko, a unutra onaj inventar od uobičajenog sjebanog dj-a, ili uobičajeno sjeban dj vrti na najdeblje svoj standarno loš mix. podij prazan, tu i tamo doplešu konobari sa šanka u pauzi između točenja. babrije i ja za početak dižemo sebe šark votkama, a zatim i atmosferu time što započinjemo spontani ples dok nitko ne pleše. uskoro nam se pridružuje komplet konobara. u čitavoj situaciji najviše uživa onaj iznimno simpatični debeljko. u tu idilu kao metak, kao vjetar podvelebitski, kao furija uljeće darija i gasi muziku našto joj debeljko frkne peepeljaru pod mršavi gležanj. ona vidno iznenađena tim razvojem situacije dohvati stol s našom cugom i prevrne ga tik pored krupng stasa konobara debeljka. "šta jebote, kad se ti ne zabavljaš onda nitko ne smije?! kaje!?"- viče ta očinska figura od konobara ljututo iskolačenih očiju u darac. nato dj opet pusti muziku, a darija bijesom nošena odlazi u stražnje nusprostorije gdje joj samo šareni stupovi kašeta prave društvo. na podiju se i dalje opako divlja. pridružuju se cigani, srpkinje i neki ljudi, a babrijie i ja stvaramo kul koreografiju za elektroničnu mjuzu. sastoji se od pet pokreta i možete ju zatražiti vidjet u jednom od narednih izlazaka. budući da držimo do sebe, ona je naravno izrazito mtv. a onda se dešava nešto neviđeno. darija dolazi do nas i moli nas da joj oprostimo što nam je srušila i prolila cugu. mi joj kažemo: "hej sister, pa skoro si ostala bez noge s onom pepeljarom!" a ona kaže: "ma znam, al nekad stvarno preburno reagiram..." jebote darija! nešto kasnije se darija još jednom meni ispričava u ženskom toaletu i ja ponovo počinjem vjerovati u ljude. nakon tih divnih događaja odlazimo na jarun s onim srđanom iz diskrepancije koji bicikl koristi kao hodalicu zbog ravnoteže narušene pijanstvom i židovskim pitanjem. ja pak vozim babrijeta ko u djetinjstvu, a shoh je na sivoj galantnoj specki,e. kupujemo četvrt lubenice kod braće domany, 4 sata su ujutro. u stanu brijemo na new age spike ("ljudi su zaboravili na kisik, čoeče!"), a shoh i puškar na duboki san. zagreb se iza spuštenih roleta budi nauljenim jarunom, ljetnim voznim redom tramvaja na savskom okretištu, toplim kiflama u pekarama i zvečanjem bagera na zelenom valu. padaju odluke za boljim ponašanjem, za učenjem, za malo reda u tih zmijskim životima. puškar čita republiku. otvara se tuna. shoh nas nepovratno pozdravlja. grad polako zagrijava svoje ulice i mi smo mu vjerne.
izvedba: babsi, push & koki
prijenos: koki
Post je objavljen 09.08.2007. u 19:48 sati.