Ovo mi je već treći pokušaj pisanja posta u posljednja tri dana. Prethodna dva posta nisam ni dovršila jer sam smatrala da su glupi, što će vjerojatno biti i obilježje ovog posta, ali obećajem si da me to neće zasmetati kada ga budem objavljivala. Nakon što sam pokušavala piskarati o svim mojim mukama u posljednjih nekoliko dana, odlučila sam da se ipak neću samo žaliti i jadikovati, pa mi je valjalo pronaći novu temu za pisanje. Inspiraciju sam pokušala naći sama u sebi, pa sam opet malo čitala moj stare postove. I u jednom trenutku mi je bilo drago što nisam izbrisala blog kao što sam planirala, jer sam shvatila da čak i moj blog ima neku svoju povijest, kakva god ona bila. Od prvih postova do ovih zadnjih vidi se i jedan dio moje povijesti. Čak, kad sam čitala post o maturalcu koji nije bio tako davno, neke stvari su mi se u glavi pogubile i pomiješale, da mi je dobro došlo da se prisjetim, a tako i svega ostalo o čemu sam pisala. Čudno je kako su me neke stvari veselile, a kako su me neke uspijevale razbjesniti. Puno sitnica nam se dogodi koje ubrzo zaboravljamo, a koje su nam puno značile. Zato je dobro da postoje stvari poput blogova, dnevnika, čak i fotoaparata, kamera i sl. bilo čega što nam može pomoći da sami stvaramo svoju povijest, bilježimo ono bitno. Dnevnik pišem više od 5 godina, iako u posljednje vrijeme jako rijetko. Dugo nisam čitala svoje stare dnevnike, ali svaki put kad ih čitam, iznova upoznajem neku staru sebe, i iznenađujem se sama sebi, iako se u biti i nisam toliko promijenila. Vjerujem da tko god posjeduje neku vrstu dnevnika, bilo onog "pravog" ili ovog modernog virtualnog zna o čemu govorim. No, ipak mislim da se bit našeg života, naše povijesti ne krije samo u dnevnicima, blogovima, videovrpcama i sl... nego u našim sjećanjima, i sjećanjima drugih ljudi. Ono što mi pamtimo je zacijelo ono najbitnije, čak i neke sitnice posve nevažne. Moja prva sjećanja su vrlo blijeda, i teško ih povezujem. Slike su mi nejasne, ali sjećanje na osjećaje je tako živo kao da sada prolazim sve ono što sam prošla tada. Ipak sve ono što smo prošli kroz život uz odgoj roditelja i okoline nas je izgradilo onakve kakvi smo danas.
Sjećanja drugih ljudi, pogotovo starijih, također nam mogu pomoći da naučimo puno o sebi. Ne znam vi, ali ja obožavam slušati priče djedova i baka o njihovim djetinjstvima, mladostima, i naravno o meni iz vremena kojeg se ne mogu sjećati. Zar nije zabavno kad vam netko priča koje su bile vaše prve riječi, rečenice, šta ste radili i kakvi ste bili? Meni je to super slušati, jer se uvijek dobro nasmijem. Ono što sam shvatila jest da na nije važno koji način, ali moramo sačuvati sjećanja na lijepe, ali i ružne životne trenutke, počevši od dnevnika pa do naših vlastitih sjećanja. Zamislite jedan dana kada budete vlastitoj djeci i unucima pričali kakvi ste bili, kakvo je vrijeme u kojem ste odrastali bilo...
Moja mama je za mene i moju sestru čuvala svoje uspomene iz djetinjstva i mladosti, ploče, bilježnice, neke njezine sitnice i sl. ali nažalost sve je to uništeno u ratu. I uvijek kada razmišljam o tome, poželim da nije bilo rata jer bi jako voljela uživati u stvarima koje su njoj nekada nešto značile a i meni bi danas. Zato ja sve što meni nešto znači, čuvam i spremam, jer me ne bi ništa veselilo više nego da jedan dan moja djeca i unuci sa zanimanjem gledaju sve te male stvari koje meni puno znače, a na taj način i upoznavali mene i moj život, moju prošlost. Prošlost svi imamo, možda nije uvijek lijepa, ali moramo je sačuvati jer, ponavljam, to je dio nas, neizbrisivi dio nas, ono što smo bili ne možemo promijeniti, ali definitivno može biti podsjetnik za ono što želimo biti danas i sutra. Možemo učiti iz vlastitih grešaka, ali i biti ponosni na sve ono dobro što smo činili. Nemojte bacati vaše stare stvari iz srednje, osnovne, vrtića, jer tko zna, možda vam nekad bude drago pogledati te vaše sitnice, a jednog dana možda i vaše potomke bude zanimalo što to vi krijete u svojim kutijama, ormarima i sl. Čuvajte svoje uspomene, jer sve materijalno možete vratiti, ali njih nikad.
P.S. Post sam nazvala Child in time, jer sam pjesmu slušala cijelo vrijeme dok sam pisala post i nekako mi paše uhu, ali i ugođaju u kojem se nalazim.
Post je objavljen 10.08.2007. u 22:22 sati.