Nestala je riječ.
Spremnik suza, pun.
Prelijeva se i oko gubi boju.
Magla na sanjivost,
sol na ranu,
a sunce tamo negdje, ježi kožu.
I osjećam cijelim bićem
blizinu usuda.
Za vratom dah povrijeđenog lovca.
Zar cilj nije bježati
dok snaga ne izda ?
Sve znane zamke
već su za me spremne.
Opasne,
a odvratno sladunjave.
Mrštim se na slabost
iako čeznem.
Kao da je vrijedno kopniti,
kao da ne volim...
živjeti.
Osjetit ćeš sada bol i znati
da popuštam.
Propuštam.
Sutra već možda
utažit ću žeđ.
Gladijatorske borbe puštaju krv
i rađaju crvena svanuća...
Egzotična u svojoj prolaznosti.
Neponovljiva.
I utoliko vrjednija.
Jer se ne događaju.
Tek blic u sjećanju
prije nemirna sna.
To smo...
Post je objavljen 09.08.2007. u 12:44 sati.