Nekako je nadošlo vrijeme da nešto napišem.
Što da kažem, prijatelji moji. Svako jutro iziskuje novi pokret, svaki dan je novo nadanje. Ali opet, čemu se nadam? Što mi nosi moja nada? Utjehu ili nemir? Nemir pred misterijem Gospodina? Ne dolazi li Isus uklonti taj nemir, pružiti ruku mira... I biti čovjek, a istovremeno biti Božji sin. Kako ja mogu biti navjestitelj, ako ne svojim životom, kroz susret s dugima, prenoseći pogled ljubavi ovim svijetom?
A koliko često to ne mogu. Koliko često me zarobe predrasude, moj životni okvir iznad kojeg se nemam snage uzdići. Živim u svojem svemiru, a bojim se otkrivati nove galaksije. Bojim se krenuti na put, mislim da je rano, ne mogu se pokrenuti iz svoje zemlje koja je iz bajke u pustolovinu života. Bojim se da će putovanje prebrzo
završiti, da ću pasti pokošen vlastitim očekivanjima koja se neće ostvariti.
Dobro je biti tu. Dobro je putovati, živjeti Život. Biti putnik, biti tražitelj nečeg višeg, nečega što ovaj svijet ne pruža. Hrabro koračati ovom našom dolinom. Svakog dana uzimati svoj život kao najdragocjeniji dar Božji, i taj dar dalje darivati drugima. To bar nije teško...
Prijatelji moji, ponavljam, budite svoji, budite Božji. Neka Vas čuva na svojem dlanu, kao što čuva ovog vašeg brata magarca. U punom smislu magarca! mir vam i svako dobro.
Post je objavljen 09.08.2007. u 11:54 sati.