Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/abonis

Marketing

misao

Misao dana – ( AKO NE I GODINE )

Bolje s biciklom u kurvanje,
nego s mercedesom na posao


1. poslovna lekcija :


Čovjek se počeo tuširati odmah nakon što je njegova žena završila, kad netko zazvoni na vrata. Nakon nekoliko trenutaka prepiranja oko toga tko će otvoriti, žena popusti, brzo se umota u ručnik i spusti se niz stepenice. Na vratima ugleda Peru, prvog susjeda. Prije nego što zausti, Pero joj reče: "Dam ti 800 eura ako skineš taj ručnik." Nakon kratkog razmišljanja, žena skine ručnik i stade gola pred Peru. Pero joj odmah dade 800 eura i ode. Zbunjena, ali i uzbuđena zbog iznenadne sreće koja ju je snašla, žena se opet umota u ručnik i popne se na kat. Pošto uđe u kupaonicu, muž je, i dalje stojeći ispod tuša, upita: "Tko je to bio?" "Pero, naš prvi susjed.", odgovori ona. "Sjajno", reče muž, "je li ti rekao nešto o tome da mi duguje 800 eura?"

Pouka: Ukoliko bitne informacije o zajmu i riziku pravovremeno podijelite sa svojim suradnicima, možete spriječiti moguće opasnosti.

2. poslovna lekcija:


Dok je vozio auto, svećenik kraj puta ugleda opaticu. Zaustavi se i ponudi joj prijevoz, što ona i prihvati. Opatica uđe u auto, sjede i prekriži noge, razgrnuvši tako svoju haljinu i otkrivši svoja koljena. Svećenik baci pogled i umalo ne izazove nesreću . Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu nad vozilom, on potajno spusti svoju ruku na njeno koljeno. Opatica ga pogleda i reče: "Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?" Svećenik se trzne i duboko ispriča, pa skloni ruku. Promijenivši brzinu, on međutim opet stavi ruku na njeno koljeno. Opatica mu opet reče: "Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?" I još jednom svećenik joj se ispriča, rekavši: "Oprostite, sestro, ali tijelo je grješno." Stigavši u ženski samostan, opatica izađe, uputivši mu značajan pogled i ode. A svećenik stigavši u crkvu, požuri i uzme Bibliju i pogleda 129. Psalam. U njemu je pisalo: "Idi naprijed i traži, produži dalje i spoznat ćeš vrhunac slave."

Pouka: Ako nisi dobro informiran o poslu koji radiš, možeš propustiti sjajnu priliku.

3. poslovna lekcija:


Prodavač, službenica i direktor odoše na ručak i na stolu u restoranu nađoše staru svjetiljku. Protrljaše je, a iz nje izađe duh u oblačku dima i reče: "Obično ispunjavam tri želje, ali troje vas je pa ću svakome od vas ispuniti po jednu." "Prvo meni!", reče službenica, "Želim biti na Karibima, voziti gliser i da me ne zanima ništa na svijetu." ?Puf!? I ona nestade. Prodavač, u čudu, reče: "Ja sam sljedeći! Ja sam sljedeći! Želim biti na Tahitiju, ležati na plaži sa svojom privatnom masažerkom i zauvijek biti okružen pina-coladom i ljubavlju svog života." ?Puf!? I on nestade. "Ti si na redu.", reče duh direktoru. A on reče: "Želim da se ovo dvoje poslije ručka vrati u kancelariju."

Pouka: Uvijek pustite šefa neka govori prvi.

4. poslovna lekcija:


Vrana je cijeloga dana sjedila na drvetu ne radeći ama baš ništa. Zeko je ugleda i upita: "Mogu li i ja sjediti kao i ti i ne raditi ništa cijeloga dana?" Vrana odgovori: "Naravno, zašto ne?" I zeko sjede na zemlju ispod vrane, pa počne dremuckati. Iznenada se pojavi lisica, skoči na zeku i pojede ga.

Pouka: Ako već sjediš i ne radiš ništa, moraš sjediti jako, jako visoko




Jedan recept

Sastojci
|--------------------+----------------------------------------------------|
| 1 mali |odojak (do 15 kg) |
|--------------------+----------------------------------------------------|
| 1 veća |hobotnica (1-2 kg) |
|--------------------+----------------------------------------------------|
| |krumpir |
|--------------------+----------------------------------------------------|



Priprema
Dok se odojak vrti na ražnju, hobotnica se kuha sa krumpirima
u puno vode i posoljeno.
Kad je hobotnica gotova, a odojak ispečen, izvade se krumpiri,
voda prolije, a hobotnica baci mačkama (s vragon i tizin ribetinan brez
koščurine).
Odojka servirati na toplim tanjurima ….


Ojkati što jače …



zašto nema gemišta


Prošli utorak vozijo ja neki cimenat i željezo na Hvar, za nekog kirurga iz
Zagreba što tamo radi vikendicu. Ja ga ne znan, nego me rodijak Tomo zva da
bi li učinijo čoviku.

"Nemoj mu uzet puno i neće ti bit ža", govori Tomo. Čovik je na mistu, ako
je komu od tvojih, nedajbože, potriba u bolnicu, slobodno ga nazovi."

"Ajde", reko, "nije baš da smo potribni od bolnice i likara, ali kad ti
kažeš, nema problema."

Utovarijo ja građevinski matrijal u Kaštelin, doša u trajektnu luku u Split
i tamo naletin na Mišu iz Konstruktora.

"Di si, &s caron;ta je s tebon?" pitan ja njega.

"Ma, evo, Filipe", govori Mišo, "iđen s labudicon na Hvar po jedan naš bager
što se tamo pokvarijo."

"Iđeš s labudicon na Hvar?"

"E."

"I prazna ti labudica?"

"E."

"Puna šaka brade", govorin ja. "Dužan san ti marendu."

"Za šta marendu?" čudi se Mišo.

"Čekaj, sad ćeš vidit."

Utovarin ja kamion na Mišinu labudicu i uđen bez karte na trajekt. Samo za
se platin, za vozilo ništa. Konstruktor platijo za obojicu, a da i ne zna da
je platijo. Karta jednaka. Jadroliniji svejedno je li Mišina labudica prazna
ili je moj kamijon na njoj.

"E, jesi đava", kaže Mišo, "meni to nikad ne bi palo na pamet."

Došli mi u Hv ar, a tamo, krvi ti Isukrstove, sve se razgaćilo. Ženske samo
šta gole ne šetaju.

"Jesi li vidio u novinan", okriće se Mišo, "piše da je ove godine pun Hvar
pedera? E, da mi je vidit kojega pa da mu se krvi napijen."

"A je i ti pizdarije govoriš", kažen ja. "Ko bi se usudijo pederu napit
krvi. Napiješ se pederske krvi pa dobiješ sidu."

"Vidiš", zaustavi se Mišo, "o tome nisan razmišlja."

"Nego, pusti pedere", govorin ja, "ajmo mi štagod izist."

"Filipe, nemoj se uvridit", kaže Mišo, "ali neman ti vrimena. Ljudi me
čekaju. Drugi put."

"Ajde, brate, di gori. Po ure, ne triba nan više. Uzet ćemo po tripice i
gemišt i svaki za svojin poslon."

"Ma, ni govora", ne da se Mišo, & quot;već kasnin."

"Ajmo onda barem piće popit."

"Ajmo."

Gledamo mi oko sebe di ćemo. Najbliže misto na rivi jedan kafić pun
mlađarije u kupaćin gaćan. Izvalili se ko krave na ledini po nekin kaučima
pa srču na slamke nešto zeleno. I još tuče neka bože te sačuvaj muzika, ko
da neko bormašinon svrdla zid. Ali, Miši se žuri, nema čovik vrimena. Ajde,
tu ćemo. Ušli mi tamo, sili na sećiju, eto ti konobara.

"Izvolite", kaže.

"Daj dva gemišta."

"Nema, gospodine, gemišta."

"Kako nema gemišta?"

"Ovo je laundž bar."

"Kako?"

"Laundž bar."

"Ajde, dobro. Ima li pive?"

Konobar odmane glavon da nema ni pive.

"Žao mi je", kaže, "ni pivo ne drži mo."

"Pa šta držite?"

Da drže koktele. Naručin ja dva koktela.

"Koji ćete?"

"Koji bilo, samo da je ladan."

"Oćete li alkoholni ili brezalkoholni?" upita konobar, a ja ga samo onako
pogledan ispod oka. Ode on, a Mišo i ja se okrićemo oko sebe.

"Je li ovo ona s televizije?" šapne meni Mišo.

"Koja?"

"Ona što vodi emisije."

Pogledan ja žensku za stolon do našega. Duga ravna kosa do ramena, špicasto
lice, sise srednja žalost. I poznata mi odnekud, ali ne mogu se sitit.

"Kako je ne znaš", kaže Mišo. "Bilo je u novine, udala se za jednoga moga bi
joj ćaća bit."

"A je, je", sine meni. "Sad san je poveza. Uživo nije neka ženska."

"Pa i nije."

"Ni je ni čudo da nije mogla nać koga mlađega da je oženi."

Ja i Mišo stali se ispod glasa smijat, kad evo ti konobara. Nosi nan na
tacni dvi velike čaše onoga zelenoga što svi drugi piju.

"Šta je ovo?" začudijo se Mišo. "Likvi!?"

"Koktel od bijelog ruma i limete, gospodine", kaže konobar, a vidiš da se
malo kao lecnijo.

"Ruma?! Pa to se u nas meće u kolače."

"Gospodine, to je možda najbolji rum na svijetu. Dvadeset pet godina star."

"Dvadeset pet godina?" kažen ja. "Moj momak, da je dobar ko što kažeš, davno
bi se on popio."

"Ako nećete..."

"Dobro je, dobro je, ostavi", kaže Mišo.

Popijemo mi po malo od onoga zelenoga i, Boga mi moga, nije loše. I Miši se
isto sviđa.

"Filipe&quo t;, kaže, "meni ovo skroz dobro."

Pijemo mi tako te koktele. Ja krenen da ću se naslonit, ali naslon po metra
iza mene i samo padnen priko neki kušina.

"Srce ti Isusovo, šta je ovo?!"

"To ti je, meni se čini, običaj u ovin laundž barovin", kaže Mišo. "Vidiš da
svi ležećki piju."

"E, jebi ga, ja ležećki pijen samo antibiotike."

Zapričali se Mišo i ja. On nezadovoljan u Konstruktoru. Otiša bi, kaže, u
privatnike, a ja mu govorin da još malo razmisli. Nije ni privatnicin lako.
Kad, u nika doba za stolon do našega ona što vodi emisije na televiziji
govori prijateljici...

"Stara moja, ja godinama radim na svome tijelu."

"Krvi mi, nevista", govori Mišo. "Puno je njizi radilo na tvome tijelu."

A ova ga čula kad je to reka.
"Molin?" kaže. "Što ste to rekli?"

"Kažen, puno je njizi radilo na tvome tijelu."

"Kako to mislite."

"Pa mislin, masaža, sauna, solarij...", nabraja Mišo i sve meni namiguje, a
ja samo što ne puknen od smija. Ova se zacrvenila ko rak.

"Oćemo li još po jedno?" pitan ja Mišu.

"Ajme, ne mogu, prijatelju. Ljudi me čekaju."

"Ajde, na brzinu, još jedno i iđemo."

"Ajde."

"Mali!" viknen ja. "Mali, donesi još ova dva Likvija."

Konobar nas pogleda ko da smo gubavi, ali isto donese pića. Uvridijo se na
nas - kako da ne. Popijemo Mišo i ja na brzinu. Mene, vidin, malo i uvatilo.
Slatko pa privari čovika. Klizi, reć bi, ko sok, a udara u noge.

"Momak, platit!"

Konobar nan donese račun. Ja g ledan. Pa mater mu, opet nisan toliko popio.

"De, Mišo", govorin ja, "pogledaj šta ovo piše."

"Trista četrdeset kuna", kaže Mišo i blido me pogleda.

"Šta je ovo?" pitan ja konobara.

"Račun."

"Pa trista četrdeset kuna."

"Osandeset pet puta četiri", kaže on.

"Jedan Likvi košta osandeset pet kuna!?"

"Tako je, gospodine."

"Pa koga ti zajebaješ?"

A konobar samo stoji i trepće.

"Čekaj jednu sekundu" kažen mu ja i izvadin mobitel. Nazoven rodijaka Tomu u
Zagreb.

"Rodijače, slušaj", govorin, "ovi tvoj kirurg, reka si, bi mi moga pomoć ako
buden ima nekoga za u bolnicu."

"Filipe", kaže Tomo, "šta god ti triba."

"E, pa tribat će mi", kažen ja pa prikinen vezu, stavin mobitel u džep,
dignen se i puknen konobara čelon u nos. Njemu momentalno poleti krv, a ona
što vodi emisije na televiziji uvati vrištat...





Post je objavljen 09.08.2007. u 08:37 sati.