I tako stigla ja u Finsku. Nemrem vjerovat da sam tu. Uvijek se iz nova cudom cudim. Sve neki plavi ljudi s jakim jagodicnim kostima koji govore nekim jako cudnim jezikom. Dobra strana cinjenice da nismo u Europskoj Uniji je kaj ne moramo cekat u redu s ostalim Europljanima za pregled pasosa nego mozemo s ostalim clandestino ilegal ici na sirotinski prozor...pa onda pitanja kam ides, zakaj ides, kolko bus dugo ostala, kaj bus radila itd. Osim toga, u avionu koji je isao iz Budimpeste u Helsinki, bilo je pretezno pucanstvo vrlo svjetle kose a dva mjesta pored mene i ostatak reda su bili prazni. Za nekoliko minuta dolazi cijele familija. Troje djece i roditelji...roditelji sjedaju pored mene. Zenski dio para se stvarno cudno ponasa, cmace lupa nogama, previse aktivno se mice sve u svemu. Dakle, samo ja crvenokosa i njih petero dobro osuncano u avionu. Nakon odredenog vremena provedenog u iscekivanja i nakon kaj sam se konacno sjela u avion, otvorila sam si svoju vrlo zabavnu knjizicu da si malo procitam a kad tamo nacujem pitanje: "odakle si?" pa se okrenem da vidim jer to bilo namijenjeno meni...i naravno da je. Muz od te traktorke kaj je sjedila pored mene s prilicnom kolicinom zlata na sebi je procital naslov knjige i odma me smjestil u Jugoslaviju. Da skratim, tip je s Kosova (nego od kud) i bil je u "armiji" u Bosni pa zna "srpski" i kad je pocel rat otisel je u Finsku i nije bas previse zadovoljan, btw (odes u Finsku s Kosova i nisi zadovoljan!!??) i tam je nasel tu drazesnu gospodu kaj je sjedila pored mene a ne znam od kud je. Engleski ne govori, a ni finski (a tam je bar 15 god) a njih dvoje komuniciraju...dakle to bi mogao bit albanski onda. Anyway, tip je bil nekak jako zadovoljan kaj si moze samnom pospominati, a niti jedan od njih dvoje nisu ni bacili oko na djecu s druge strane. Pa nisu budale. Onda je doslo vrijeme za avionsku zakusku. Kad je ova pocela cmakat mislila sam da cu iz koze iskocit. Zenska je stvarno losa. Tip je bio skroz razdragan svojom bivsom sudrzavljankom, tj. mnome i dal mi je broj telefona da ih posjetim kad dodem u Espoo. To je inace nekaj kaj drugi stvarno nemaju, to je balkanski stih koji je meni drag. Pozvat nekog kog si upravo upoznao k sebi doma, jer smo kao "svoji" il tak nekaj. Naravno da nikad ne bum dosla, al mislim da je uopce ideja za takvo henganje Europljanima strana. Blazeni Balkan.
Morala sam se zuriti ko luda da stignem na bus za Turku da ne moram jos sat i pol cekati. Pokupim kofer, sve 5, imam jos malo vremena, moram na zahod jer nema pisanja bar 2 i pol sata. I nigdje zahoda!! Nigdje!!! Udem u bus potpuno shvrana jer nemrem izbacit iz glave pomisao da moram 2 i pol sata trpiti. Al nemrem ni trazit okolo jer bu mi otisel autobus. I nis, sjednem unutra, metnem si mp3 u uha koji krepa za 15 min jer je cijelo vrijeme svirao bez mog dopustenje pa se baterija istrosila a druge su mi u koferu. I tako, gledam tuzno kroz prozor u mracnu finsku noc i odsjaju na staklu vidim lampicu koja svjetli "WC". Ima nade!! I sad, ne kuzim di je jebeni zahod. Ne vidim uopce te ljudi koji idu na zahod. Dal da idem pitat sofera? Ma glupo mi ga je dekoncentrirat. I konacno ide neki deda prema zadnjem kraju autobusa i skuzim da je zahod u lijevom zadnjem uglu busa. Odem tam nakon dede. Udem unutra, nemrem nac svjetlo. Sve popipam oko vrata, sam Bog zna kolko bakterija sam pokupila, i nema svjetla. Nema! I kaj sad...nis, bum u mraku. Ne moram ni spominjati da se cijelim putem vozimo po autoputu, al bas tada smo bili na najzavojitijem dijelu, bez svake sumnje.
Konacno, dodem na autobusni kolodvor u Turku i tamo me ceka moja Rita s prijatelicom. Veselje, veselje i opet veselje!! Otisli smo na popit casu prije spavanja u bar di je bilo dosta "pripitih" ljudi. Sta da rade, pa subota je!! I na spavanje. U Koivulu!! Menemme Koivulaan!
Post je objavljen 12.08.2007. u 13:34 sati.