Marketing
Smije li nedosljednost jednoga biti razlog ogorčenja drugoga?
Vjernici se nalaze u nezavidnom položaju zbog činjenice što se od njih očekuje da sav zakon koji poznaje njihova vjera nose na leđima.
Kršćanstvo se temelji na moralnosti koja je kroz dvije tisuće godina dosegla nedosezivu razinu. Kršćanstvo srednjeg vijeka bacilo je čovjeka na koljena tražeći od njega da se ponizi nakon tisuća godina poganstva i da prizna grijehe; postojeće i ne postojeće. Barok je toliko stao deificirati Krista da se prosječni vjernik više nije usudio uzdići pogled na križ, a crkvenjaci su se kroz sve te godine toliko odalečili od puka da su postali paradigme svetosti. Sve to i još sto drugih stvari kreiralo je svjetonazor kojem se nisu otrgli ni bezbošci, agnostici i ostali.
Nakon svega, danas baštinimo svijest koja nam govori da kršćanin mora doslovce živjeti svaki zarez nauka koji pišu grešni ljudi; ne čini li to, on je licemjer, njegova vjera je loša, njegov Bog ne postoji. Naravno, takvi napadi se najčešće čuju od ljudi koji nisu pripadnici crkve i koji nemaju knjigu zakona koju im je netko predložio, već svoj moralni život ravnaju prema vlastitom svjetonazoru i vrednotama. Pitam se nije li licemjerno od drugoga očekivati da živi prema nedosezivim zakonima, taman on sam to odabrao, a sam živjeti prema mjerilima koja sam određuje prema vlastitim nahođenjima? Time taj čovjek poručuje da onaj koji živi prema nekim pisanim pravilima nema pravo na svoje samonahođenje, a sebi to dozvoljava i svojata.
Smatram da čovjek koji živi kao kršćanin ima apsolutno i neporecivo pravo da bude lihvar, đubre, govno, stoka a da radi toga ne bude diskreditirana njegova crkva, vjera i na kraju Bog. Svaki je čovjek odgovoran za svoja djela i ako bi vjersko opredijeljenje činilo čovjeka dobrim tada bi to značilo da se samo vjernici spašavaju, a kako to nije istina, svaki vjernik ima pravo da bude zao a da radi toga ne budu dovedeni u pitanje njegova vjera, crkva i Bog.
Prema ovome mogu zaključiti da svaki napad na vjeru, crkvu i Boga iz ove perspektive je obojen osobnom netrpeljivošću prema istome. Naime, isto bi bilo kao da ja popljujem vjeru u spasenje nekog istočnjaka kao ne vjerodostojnu zato što je ubio tri mrava i pet crva; jer prema njihovom vjerovanju takav se ne može spasiti. Nadalje, kao kad bi mladi ornitolog rekao da ptice ne lete samo zato jer je vidio pingvina. Ili reći da topovska kugla ne leti, samo zato jer je barun Minhauzen lagao da je letio na njoj.
Ovim postom sam htio primjetiti nezrelost i površnost onih ljudi koji svoju nevjeru pravdaju tuđim grijehom. Čovjek koji teži istini nikada neće tuđi grijeh koristiti kao svoj alibi. Možda se neće složiti sa interpretacijom ove ili one religije, ali svakako neće svoje različito mišljenje graditi na tuđim ramenima.
Htio sam reći kako kršćanska povijest ima svoje felere i greške. Kriva slika je najviše krivnja same crkve, ali u ostalom nije li i Krist rekao „ako sol obljutavi čime će se ona posoliti?“ Nedostižni vrhunci itekako mogu biti poruka svijetu, jer duhovnih alpinista je bilo i biti će ih, i sami vrhunci su poruka taman ih nitko ne osvojio, a oni kojima taj vrhunac ne govori pa makar najmanju poruku, takvi bi se trebali upitati najstariju misao: Tako sam ja?
Post je objavljen 08.08.2007. u 14:15 sati.