Marketing
Dosada radi svoje
Ponovno se događa osmi mjesec. Svake godine kada se vratim s mora vrijeme u Osijeku bude užasno što samo pospješuje ispiranje moje vrlo teško postignute tamnije nijanse kože koja je inače poprilično svijetla jer mi je i kosa prirodno plava.
Svake godine u osmom mjesecu nema nigdje nikoga pa čak ni na svemrežju, imam osjećaj da se svi negdje kupaju ili cugaju ili plešu dok se ja dosađujem u stanu. Ponovno me počinje hvatati dječji strah koji me je hvatao kad noću nisam mogla spavati, mislila sam da svi spavaju osim mene, užasno me to ubiljalo, a sad mislim da se vi zabavljaju osim mene- podjednako zastrašujuće brrrrrrrrrr!
Napravim sve što trebam i spremim stan i skuham ručak i pročitam knjigu i učim za ispit (toga bih mogla malo više, ali nekako mi se i stručni i ispit na doktorskom čine jako daleko) i opet mi ostane hrpa slobodnog vremena, a nema nikoga, užas.
Jučer popodne sam od dosade spavala, a nisam mogla zaspati, uslijed hrpe popijenih kava i dobro prospavanih noći.
Znam, znam za dosadu si si najčešće sam kriv, ali ja sam joj oduvijek nekako podložna i nije mi bed to priznati.
Da mi ipak život ne bi bio premonoton pobrinilo se moje tijelo, naime kasni mi menga već mjesec dana, tj. nisam ju imala od 6.6. Napravila sam četiri testa i sva su četiri negativna, ali danas idem kod ginekologa pa da konačno vidim šta je to, ubiše me hormoni!
Majke: Krvarim od dosade! Eh, da bar krvarim :)
Dok sam listala knjigu Stakleno zvono koju nisam čitala od srednje škole pronašla sam u njoj stari sastav za koji sam dobila nekakvu nagradu, ne pamtim više kakvu pa ga evo stavljam na blog!
Prozor u svemir
U mojoj sobi postoji jedan prozor. On je skriven (iza ormara). On je moj (jer sam ga sakrila).
Kada dođem kući, umorna od svijeta, prvo pomaknem ormar. I onda ga ugledam. Moj prozor. Gledam. Vani se zvijezde igraju. Onda ga otvorim. U lice mi uleti svemirska prašina i razvuče mi ogroman osmijeh.
Zatim stavim jednu nogu kroz prozor, pa drugu i odjednom se nađem u bestežinskom stanju.
Široko jako široko raširim ruke i letim. Skačem sa zvijezde na zvijezdu. Za vrijeme svakog drugog posjeta Svemiru nahranim Ovcu i popričam s Ružom ( ne, to nisu likovi iz trivijalne književnosti, oni postoje).
Tek tamo sam sretna. Slobodna.
U mojoj sobi postoji jedan prozor. Nemojte ga tražiti jer ga nećete naći. Ma ne, zbog ormara, vi ga ne vidite, ali on je tamo u mojoj sobi. Moj prozor, u moj Svemir.
Svemir u kojem ne vladaju fizikalni zakoni, ni zakoni nekih drugih nauka, tamo vladam Ja!
A sada, dođite bliže, da ne čuju svi! I u vašoj sobi postoji jedan prozor i nije skriven iza ormara, nije skriven uopće, samo treba otvoriti oči.
Otvorite ih!
Bože, to sam napisala prije deset godina, kako sam onda bila mlada ili bolje rečeno kako sam sada stara, užas.
Post je objavljen 08.08.2007. u 11:06 sati.