Prepoznavanje vlastitih osjecaja temeljna je pretpostavka za uspostavljanje i izgradnju emocionalne inteligencije. A od vlastitih osjecaja, preko njihove samopercepcije do izvanjskog ponasanja - nacina na koji vladamo sobom - puno je slojeva. Ta slojevitost ljudske prirode za mene je najplasticnije prikazana u remek djelu svjetske knjizevnosti "Mrtve Duse" od velikana po imenu Gogolj.
No osim antologijskih likova svjetskih klasika kao sto je Cicikov, primjeri iz stvarnog zivota takodjer su reprezentativni. Meni su recimo osobito zanimljive osobe ispunjene nekim unutarnjim strahom, koji rezultira niskim samopostovanjem i nesigurnoscu. Karakteristicno je da se izvana grade jakima i trude se pokazati da imaju sve pod kontrolom, gordo isticuci kako ne trebaju niciju pomoc jer nisu glupi ni nesposobni ( bas kao da je to conditio sine qua non da bi covjek trebao neciju pomoc, upravo suprotno ). A kada netko prema njima postupa na nacin koji se moze protumaciti ( a takve osobe uvijek revno iskoriste tu mogucnost ) kao stav omalovazavanja prema njima, kao izraz podcijenjivanja i prezira, tada se na tu osobu obrusavaju s mrznjom. Takva osoba tada postaje utjelovljenje njihovog tegobnog unutarnjeg balasta, koji izaziva mucninu o kakvoj je Sartre pisao, i kojeg bi se najradije zauvijek rijesili, ali jos ga nisu niti svjesni a to bi bio tek pocetak. Ruzni osjecaji utjelovljeni u takvom nesretniku bivaju otvoreno napadani, obracun kod OK korala pocinje i milosti nema. Iako uz zrtvu neutemeljenih negativnih emocija prema drugom ljudskom bicu, koje mogu i naskoditi ako je u pitanju osoba o kojoj se na neki nacin ovisi, to bi se mozda moglo shvatiti cak i kao dobar pocetak.
Ja sam prosao metamorfozu, preobrazbu, transformaciju. Vjerujem da svatko ima jednu prijelomnu tocku u zivotu, od koje sve krece nabolje. Meni se to dogodilo s 30 godina, promjena je puno veca nego od gusjenice do leptira, jednostavno se radi o prijelazu duboke, naizgled nepremostive provalije, o novom rodjenju. Put do raja vodi preko pakla, tu nema nikakve dvojbe. Sada napredujem tako intenzivno da mi zuji u usima i pitam se sto mi se to dogadja. Koji je bio okidac za to? Pa spustio sam se do dna, dok mi se nije zivot zgadio, upravo kako kaze nobelovac Ivo Andric. Dosao sam do samih jezovitih dubina, do ruba ocaja, do granicne tocke svoje izdrzljivosti. Ostale su mi samo prazne ruke da se prepustim, pa sto bude. I tada kad sam bio najjadniji zatrazio sam i dobio Pomoc, sve se u jednom casu promijenilo, cijeli svijet je postao uredan, lijep, logican i konzistentan. Zivot je dar, svaki dan je vazan, treba ga zapoceti s pjesmom i ni zbog cega se ne zivcirati. Kako kaze ona pjesma: 'Kad te takne svojim Duhom vjeruj mi, viknuti ces iz sveg glasa Aleluja'. Uglavnom, to iskustvo je osobno i nema recepta, ne moze se nikoga uputiti na taj put, nego ga mora otkriti sam. Tesko je gledati bliske osobe iz obitelji koje se jos vrte u zacaranom krugu u kakvom sam se i ja vrtio, ali svatko ima svoju muku. Svatko je odgovoran za svoj zivot.
Post je objavljen 08.08.2007. u 09:00 sati.