A ljudi moji što da vam pričam, ovijeh tjedan dana je bilo napeto, zabavno, poučno za tijelo, dušu i duh, no ipak...
Tijelo je bilo testirano ne do krajnjih granica ali skoro pa je. Bura, fosne od 200 kila, kamenje sa suhozida, okopavanje i ljuštenje luka. More ohlađeno burom, sunce koje prži, vjetar koji je puhao dok sam samo pod dekom dočekivao jutro te gledao zvijezde kako prde. Ranojutarnje dizanje u pola 8 te kasnonoćni razgovori i ojkanje...
Duša se ponovno vratila u okrilje Crkve, koja je pokazala svoje spontano, nevino i dobro lice. Mise sa izvikivanim brojevima pjesama, raspadnuti misal koji leti na vjetru, osmjesi na dobroćudne lapsus linguae. Klanjanje na kojem sam nakon dugo vremena pustio suzu, i rad sa nevjerovatnom grupom...
Duh se osvježio novim ljudima i novim klikama. Igre, izležavanja pod suncem, dugonoćna čavrljanja i otkrivanja novish strana starih ljudi. Emocije na rastanku, pozitivna totalna i no sikiriki filozofija. No ipak jedna stvar mi je u svemu ostala mala siva mrlja...
Moja karizma je onog najboljeg frenda. Onom kojemu se možete povjeriti. Onom na kojeg možete računati i u slučaju prijevoza trupla na neko drugo mjesto. Onom koji će glumiti ljepilo i mirotvorca kada je to potrebno. Onog koji će kada je i najcrnje naći neko svjetlo negdje. Onom koji će vas nasmijati kada treba i ne treba. Onom koji će vas zagrliti u svakom slučaju. Onog koji je toliko dobar da je šteta pretvoriti ga u nešto više...
Vidiš na što ciljam? Zasićenje ramena za plakanje...
Pozdravno, back on track, Ribac
Post je objavljen 07.08.2007. u 17:42 sati.