Vec vise od deset godina govore mi da sam Srbin,a da pritom ne shvatam smisao tog upozorenja.Da li to znaci da sam za nesto kriv i,ako jesam-za sta?Jedni me,naime,optuzuju za veleizdaju,dok drugi prepoznaju u meni"postenog Srbina".I u jednom i u drugom slucaju,protivno mojoj volji,namijenjena mi je konkretna uloga.A ja sam u biti ostao onaj isti,lik iz vremena kad mi nisu govorili sta sam,niti kako da se,shodno tome,ponasam.
Nevidljivi zig utisnut mi je nakon pobjede"postkomunisticke demokratije"u ex-Jugoslaviji.Zatekao sam se u Dubrovniku kad je 1990.bivsi Titov general Franjo Tudjman dosao na vlast u Hrvatskoj.Ponekad bih sreo jednog prijatelja koji je pocetkom 60-ih imao mali restoran u prelijepoj renesansnoj ulici Prijeko.Kod
njega sam kao mlad novinar znao jesti i piti na veresiju.A kad smo moj prijatelj i ja poceli stariti,restoran je propao.Sada je isao od betule do betule i nazdravljao novom vladaru i Ocu domovine."Ti si,Gojko,
Srbin,zar ne?",rekao mi je drzeci u ruci casu lozovace."A otkud ti to znas?""Pa to se zna.""Dobro,a zasto mi to nisi rekao ranije,da i ja znam ko sam?""Ne kazem nista lose.Kazem samo da si Srbin,a da sam ja Hrvat,i da smo i dalje prijatelji."
Cijelo iduce ljeto proveo sam troseci dane u maloj konobi na prastaroj gradskoj pijaci,koju Dubrovcani zovu Placa.Rat u Sloveniji bio je zavrsen,ali je federalna Armija pocela opsadu Vukovara,hrvatskog grada na Dunavu.Ljeto je bilo sparno i dosadno,bez uobicajene turisticke vreve,bez tisuca nepoznatih lica koja su tvorila uzbudljivo svakodnevno mnostvo.Placom bi,zureci prosao poneki vojnik u maskirnoj uniformi,gologlav,s automatskom puskom u ruci.To su bili ljudi koji su zivjeli u okolnim kamenim kucama,mobilisani za odbranu grada u slucaju da bude napadnut.
Sjedio sam kraj sirom otvorenog prozora,uzivajuci u razgovorima sa jednom pomorcem koji je cekao da se ukrca na neki strani brod,i zovijalnom starom gospodjom koja je zivjela sama u stanu iznad konobe,a kad bih ostao sam,dugo bih posmatrao zivopisnu Placu,njene zeleno obojene drvene tezge pune raskosnih mediteranskih plodova.Dekor je bio isti,ali nije vise bilo one felinijevske vedrine kamenog trga.Nestala je uklonjena nekom nevidljivom rukom.
Migovi JNA su u prijetecem brisucem letu stvarali buku,plaseci ptice koje su se gnijezdile u kamenim zidovima,a radio je svaki puni sat javljao o stanju na vukovarskom ratistu,gdje je cijeli jedan grad nestajao pod grmljavinom tenkovskih i topovskih granata.Cim bi spiker najavio emisiju vijesti,sef konobe,sankerica i konobarica prekidali bi posao,zureci da prislone usi uz mali crni tranzistor koji je stajao na polici iza sanka.Nije vise bilo nikakve nade:moja zemlja se raspadala u krvi i vise nikada nece postojati.
Uvece bi u konobu navratilo nekoliko gradskih ribara,koji su na tezgama na kraju Place prodavali svjezu ribu.Oni bi iza podne donijeli u konobu ostatke neprodate sitne ribe,a uvece bi je przili i jeli uz jeftino konavosko vino.Uvijek bih ih castio bocom bijelog,a oni bi mene nudili ribom.Slutili su rat i razgovarali samo o njemu.
Bilo je toplo septembarsko jutro kad sam na Placi sreo konobaricu koja je radila u konobi.Ona je bila Hrvatica,udata za Srbina,dobrocudnog,tihog covjeka koji je godinama vodio jednu prodavnicu cipela na Stradunu."Znas sta,mozda je bolje da tamo vise ne ides",rekla mi je."Zasto?""Oni sada trebaju Srbina koga ce moci da mrze.A ti nisi taj."Pa da,pomislih,ti ljudi su u meni svake veceri vidjeli samo Srbina.Zato su me pitali hoce li Dubrovnik biti bombardiran?Srbi su napali Hrvatsku,mozda ja nemam s tim nikakve veze,ali ja sam ipak Srbin i,prema tome,mozda znam nesto o njihovim ratnim planovima.Iskreno sam ih uvjeravao kako valjda nema takvih ludjaka koji bi se usudili da Dubrovnik zasipaju bombama.
Konobarica je ubrzo otisla,a ja sam ostao da,tupo gledajuci u pijacne tezge,razmisljam o ribarima iz konobe.Nista im nisam mogao zamjeriti,jer oni nisu bili ti koji su sve ovo zapoceli.
Cijeli zivot sam proveo medju Bosnjacima i Hrvatima,medju njima imao najvise prijatelja,znajuci da,
ukoliko je o mom porijeklu rijec,ne mogu biti nista drugo osim Srbin.Vlastito porijeklo nisam dozivljavao ni kao tijesne cipele,niti kao nekakvu prednost.To sto je,recimo,Nikola Tesla Srbin,nema nikakve veze sa mnom,kao sto sa mnom nemaju nikakve veze Milosevic ili Karadzic.Vjerovao sam da jedina istinska podjela medju ljudima jeste ona na dobre i lose.Zar genetika nije dokazala da smo svi braca i da poticemo od istog majmuna?Vjerovao sam takodje da su moja nacionalnost i moja vjeroispovijest iskljucivo moja privatna stvar,i da zbog te privatnosti necu biti ni kamenovan ni hvaljen.Odrastao sam u multietnickoj zajednici,po uvjerenju sam kosmopolita,a sada mi drugi namjenjuju novu ulogu.Do mene je,znaci,da se ponasam u skladu sa sobom,tj.kao Srbin.U redu,prijatelji moji.Ono sto vi ne znate,jeste da sam jos kad je Milosevic,u govoru na Gazimestanu,prvi put zaprijetio ratom,rekao sebi:"Od danas moras biti Srbin,iako ces,kao antinacionalista,od velike vecine Srba biti popljuvan!"Ocajanje ponekad predstavlja jedini zdrav pogled.
U mislima sam vec bio u Bosni,koja je u jesen puna sljiva i magli.Vece uoci polaska svratio sam u konobu.Nije bilo nikoga od gostiju.Konobarica i sankerica sjedile su za stolom u cosku i nesto jele.Dugo sam ispijao svoje pivo,kao da se tu nalazim posljednji put,rekao zenama adio,i izasao.Placa je mirovala u vlaznoj polutami,prekrivena prvom rosom na izmaku ljeta.Prolazeci,primjetio sam da su kameno postolje i bronzani kip pjesnika Ivana Gundulica okovani daskama.U tom mirnom gradu vise niko nije vjerovao u mir.
Sedmog septembra oko podne izasao sam iz voza na sarajevskoj stanici.Bila je najljepsa i najmodernija u bivsoj zajednickoj drzavi.Samo dvadesetak dana kasnije,srpsko-crnogorska voska je okruzila Dubrovnik,bombardirajuci ga s kopna i mora.Mislio sam na malo ribarsko drustvo iz konobe,na pomorca koji je cekao svoj brod,na staru gospodju...Sada se mozda vidjaju u nekom sklonistu,gdje zure na znak sirene.Sigurno me se ponekad sjete i pomisle kako sam ih prevario,kako sam znao sta ce biti,i kako sam na vrijeme zbrisao.Konacno su mogli da me mrze!
U OSLOBODJENJU sam napisao uvodnik pod ironicnim naslovom KRUNISANJE DUBROVNIKA.Grad u kome sam proveo svoje najljepse godine,grad stoljetne katolicke tradicije,pravoslavni Srbi i Crnogorci krunisu ognjem i macem!PROCITAVSI GA SUTRADAN U NOVINAMA,ZAMJENIKGLAVNOG UREDNIKA,
INACE SRBIN IZ OKOLINE SARAJEVA,OKOMIO SE NA MENE.BIO JE SAV ZAJAPUREN.UOCI PODMUKLO PRIPREMLJENE OPSADE SARAJEVA POKUPIO SE I,BEZ POZDRAVA,OTISAO U BEOGRAD...
25.januar 2002.
(Gojko Beric-"ZVIJERI NA OKUPU")
Post je objavljen 07.08.2007. u 14:03 sati.