Opet se u meni budi onaj čudan osjećaj.....to je osjećaj kojeg već jako dugo nisam osjetila....
Ali znala sam da će se jednog dana opet nastaniti u meni....bilo je samo pitanje vremena...
I mojeg ponašanja ili ponašanja drugih prema meni....
Upoznah neki dan jednu djevojčicu....draga je osoba, ali osjetila sam da u njoj ima puno neriješenih stvari....pogled joj je nekako tužan i kao da u njezinim očima vidim sebe i svoje oči....
Daljnim razgovorom s njom otkrila sam da nas muče neke iste stvari i isti problemi....
I napokon svatih....da...to je osjećaj usamljenosti....ali ne usamljenost kao nedostatak prijatelja i dragih ljudi, već usamljenost u unutrašnosti sebe same...ispraznost duha....i osjećaj da je nestalo iz mene sve što je nekad bilo tako dobro u meni....
Ali zasigurno će to opet samo na kratko biti u meni....to mi se valjda događa zbog trenutne situacije u kojoj se nalazim...recimo da sam izgubila jednog prijatelja, a drugog malo povrijedila....ali opet je na to mijesto došla jedna nova osoba....valjda to tako mora biti....jedne stvari nadomještaju druge i tako u krug....dok se sve ne posloži kako treba biti....ali to se opet neće moći dogoditi, našom greškom....jer smo mi tu da griješimo i uvijek ćemo nešto zeznuti.....ma koliko se trudili da to ne napravimo...

Post je objavljen 07.08.2007. u 13:29 sati.