* Poznati tekst Edmunda L. Gettiera, jednog od najznačajnijih epistemologa prošlog stoljeća, donosim u originalu i bez svojih dodataka i objašnjenja, a koristit će mi kasnije kad se detaljnije budem bavio pojedinim područjima epistemologije. Članak je napisan 1963. godine, ima samo 3 stranice teksta i jedan je od najznačajnih radova analitičke filozofije, a ujedno i jedan od njenih najboljih predstavnika:
| EDMUND GETTIER |
| Je li opravdano istinito vjerovanje znanje? |
Posljednjih su godina izvođeni razni pokušaji utvrđivanja nužnih i dostatnih uvjeta za nečije znanje nekog danog suda. Ti su pokušaji uglavnom bili takvi da se mogu izraziti u formi sličnoj sljedećoj:
(a) S zna da p
ako
(1) p je istinit
(2) S vjeruje da p
(3) S ima opravdanje vjerovati da p*
Chisholm je, primjerice, smatrao da sljedeći izraz daje nužne i dostatne uvjete za znanje:**
(b) S zna da p
akko
(1) S prihvaća p
(2) S ima adekvatnu dokaznu građu za p
(3) p je istinit
Ayer je izrazio nužne i dostatne uvjete za znanje na sljedeći način:***
(c) S zna da p
akko
(1) p je istinit
(2) S je siguran da je p istinit
(3) S ima pravo biti siguran da je p istinit
Argumentirat ću da je (a) neistinit zato što uvjeti koji su u njemu sadržani ne tvore dostatan uvijet za istinost suda da S zna da p. Isti će argumenti pokazati da su i (b) i (c) pogrešni ako se "ima adekvatnu dokaznu građu za" ili "ima pravo biti siguran da" posvuda zamijeni izrazom "ima opravdanje vjerovati da".
Počet ću s osvrtom na dvije točke. Prvo, u onom smislu "opravdanja", u kojem je to da S ima opravdanje vjerovati u p nužan uvjet da S zna da p, moguće je da neka osoba ima opravdanje vjerovati u neki sud koji je u stvarnosti neistinit. Drugo, za bilo koji sud p, ako S ima opravdanje vjerovati u p i p povlači q i S deducira q iz p i prihvaća q kao rezultat te dedukcije, onda S ima opravdanje vjerovati u q. Imajući te dvije točne na umu, pokazat ću sada dva slučaja u kojima su uvjeti izneseni u (a) istiniti za neki sud iako je u isto vrijeme neistinito da osoba o kojoj se radi zna taj sud.
1.slučaj
Pretpostavimo da su se Smith i Jones javili na natječaj za neki posao. I pretpostavimo da Smith ima jaku dokaznu građu za sljedeću konjunkciju:
(d) Jones je čovjek koji će dobiti posao i Jones ima deset novčića u svom džepu.
Smithova bi dokazna građa za (d) mogla biti to što ga je predsjednik kompanije uvjerio da će na kraju biti odabran Jones, i to što je on, Smith, prije deset minuta izbrojio novčiće u Jonesovom džepu. Sud (d) povlači sud:
(e) Čovjek koji će dobiti posao ima deset novčića u svom džepu.
Pretpostavimo da Smith uviđa da (d) povlači (e) te da prihvaća (e) na osnovi (d), za koji on ima jaku dokaznu građu. U ovom slučaju Smith očito ima opravdanje vjerovati da je (e) istinit.
No zamislimo nadalje da će, što je Smithu nepoznato, on sam, a ne Jones, dobiti posao. I, također nepoznato Smithu, on sam ima deset novčića u svom džepu. Sud (e) je onda istinit iako je sud (d), iz kojeg je Smith izveo (e), neistinit. U našem je primjeru dakle svaki od sljedećih stavaka istinit: (1) (e) je istinit, (2) Smith vjeruje da je (e) istinit i (3) Smith ima opravdanje vjerovati da je (e) istinit. No jednako je tako očito da Smith ne zna da je (e) istinit; jer (e) je istinit na osnovi broja novčića u Smithovu džepu, dok Smith ne zna koliko je novčića u Smithovu džepu i temelji svoje vjerovanje u (e) na osnovi brojenja novčića u Jonesovom džepu, za koga neistinito vjeruje da je čovjek koji će dobiti posao.
2. slučaj
Pretpostavimo da Smith ima jako dokaznu građu za sljedeći sud:
(f) Jones posjeduje Ford.
Smithova bi dokazna građa mogla biti to što je Jones u prošlosti uvijek prema Smithovu sjećanju posjedovao automobil, i to uvijek Ford, te što je Jones upravo ponudio Smithu da ga poveze dok je vozio Ford. Zamislimo sada da Smith ima jednog drugog prijatelja, Browna, čije mu je boravište potpuno nepoznato. Smith odabire tri imena mjesta sasvim nasumice i sastavlja tri suda:
(g) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Bostonu.
(h) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Barceloni.
(i) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Brest-Litovsku.
Sud (f) povlači svaki od ovih sudova. Zamislimo da Smith uviđa da sud (f) povlači svaki od ovih sudova koje je on sastavio te da prihvaća (g), (h) i (i) na osnovi (f). Smith je ispravno izveo (g), (h) i (i) iz suda za koji ima jaku dokaznu građu. Smith stoga u potpunosti ima pravo vjerovati u svaki od ovih triju sudova. Smith, naravno, nema pojma gdje se nalazi Brown.
No, zamislimo sada da vrijede još dva uvjeta. Prvo, Jones ne posjeduje Ford, nego sada vozi iznajmljen automobil. I drugo, pukim slučajem i potpuno nepoznato Smithu, mjesto spomenuto u sudu (h) stvarno bude mjesto gdje se Brown nalazi. Ako ta dva uvjeta vrijede, onda Smith ne zna da je (h) istinit čak iako (1) (h) je istinit, (2) Smith vjeruje da je (h) istinit i (3) Smith ima opravdanje vjerovati da je (h) istinit.
Ova dva primjera pokazuju da definicija (a) ne iznosi dostatan uvjet za nečije znanje nekog danog suda. Isti će slučajevi, uz odgovarajuće izmjene, biti dostatni da se pokaže da to ne uspjevaju ni definicija (b)
_________________________
* Čini se da je Platon jednu takvu definiciju razmatrao u Teetetu, 201, a jednu možda i prihvatio u Menonu
** R.M. Chisholm (1957), 16.
*** A.J. Ayer (1956)