Marketing
SAINT BARBIE
Come On Barbie! Let's Go Party!
Dragi Izgnaniče,
Zagreb u meni izaziva ambivalentne osjećaje, poput stalne djevojke: kad sam tu, smara, kad izbivam, fali.
Zagreb je - da nastavim u revijalnom tonu - sponzoruša: izvana privlačan, iznutra odbojan, prima vista nepristupačan, a zapravo se nudi svakom provincijskom fudbaleru.
U Zagrebu je kao da ševiš Barbie!
Biti-u-Zagrebu, to je state of mind: da bi bio in, trebaš biti out!
Nego, ne znam mili znaš li tko je kanonik Antun Vramec?
Enciklopedija će o njemu šturo kazati:
"Antun Vramec (Vrbovec, 9. lipnja 1538. - Varaždin, 1587.), hrvatski pisac. Doktorirao je teologiju u Rimu, a vrativši se u Hrvatsku postao je kanonik Zagrebačkog Kaptola. Godine 1582. lišen je kanoničke časti, vjerojatno zato što je bio oženjen. Djelovao je kao župnik u Zagrebu, Brežicama, Stenjevcu i Varaždinu. Glavno djelo mu je "Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom" u kojem je obradio povijest od stvaranja svijeta do 1578."
Taj ambiciozni kroničar Vramec itak nije lišen svoje kanoničke velečasti zbog prijetvornoga grijeha ženidbe; obeščašćen je zbog nečeg puno pogubnijeg, zbog smrtnog grijeha - iskrenosti!
Naime, kako svjedoči Krleža u Baladama, Vramec je Agramerima kadikad u lice kazao da "nemajuć puno, hvastaju se"!
Zamisli ti to! Kao da je opisivao današnju menažeriju Bogovićeve.
Što ti je demon mjesta, ha! Nemajuć puno, hvastaju se.
To ti je agramerski hybris.
Daklem, otkako je baka otišla u mirovinu, a posebno otkako je umro djed, stara žena apsolutno ništa ne radi.
Po cijele dane leži u krevetu, gleda TV Novu, ne pere se, ne kuha (hrane je Šedini roditelji), ne izlazi iz kuće, ništa!
Čovjek bi rekao da je baka u depresiji, no kad pročitate sinopsis Šedinog razgovora s bakom, jasno vam je da se baka rodila samo s jednom namjerom a ta je da dočeka dan da baš ništa ne radi.
Stara je po vlastitim tvrdnjama, sasvim OK.
Kuhanje je oduvijek mrzila, ne podnosi društvo pa nema prijateljica, rodila je jednoga sina pa kad je vidjela koji su djeca davež, odlučila se da ih više ne rađa. Jedva je dočekala da joj muž umre pa da ne mora izlaziti iz kreveta (on ju je 'gnjavio' da s vremena na vrijeme ode u dućan). Ne tušira se, jer "nikada nije voljela vodu". I tako dalje, i tome slično.
Na svako pitanje kratko odgovara - "Svejedno mi je".
Naravno, ne treba posebno napominjati da je Šedina obitelj totalno sluđena, jerbo se o Staroj netko na koncu ipak treba brinuti.
Uglavnom, Šeda je svoj umjetnički projekt posvetila tome da baku izvuče iz letargije.
Pa je kroz razgovore s babičkom skužila da je Stara nekoć bila dobra u onome što je radila.
A baka je svojevremeno bila poslovođa u trgovini alatima.
Povuci-potegni i baba je počela pričati o asortimanu u svom dućanu.
Svega se sjeća - do najmanjeg detalja!
Pa se Šedina 'izložba' sastoji od dvjestotinjak bakinih crteža od kojih svaki predstavlja po jedan artikl koji je baka nekoć prodavala (uključujući podatke o dimenzijama, posebice šarafa, i njihovim cijenama).
Na zidu je ispisan sadržaj razgovora Šeda-Baka.
Post je objavljen 07.08.2007. u 00:32 sati.