eto, dogodi se da svako malo napišem ponešto, pa, evo opet. ima dosta, pa se pripremite za čitanje. kreativni komentari su dobrodošli.
Provincijska princeza
Ah, da, Ines. Prava ljepotica. Jedna od onih djevojaka koje, kad prolaze ulicom, kao da vrijeme stane. Imala je onaj graciozni, mačkasti hod kojeg samo prave zvijezde imaju. Klinci su slinili, stariji su psovali što nisu mlađi, pola grada bi zastalo promatrajući ju kako radi neke sasvim normalne i obične radnje. Njena haljinica lepršala dok je hodala, usklađeno s njenom dugom crnom valovitom kosom, kao da se radi o nekom razigranom plesu. Da, zaista, prekrasna devojka!
A ona je jako dobro bila svjesna tog. I tu svoju čar, očito, jako je dobro znala iskorištavati. Ines je bila i sportašica, i to vrlo uspješna. Bila je nekoliko puta i nominirana za miss sporta. Sve u svemu, situacija tog malog svijeta oko nje stvarao je atmosferu iz onih šugavih teen filmovima o vječnom problemu popularnosti i prepirkama između šmokljana i sportaša. Vidjelo se u kojoj je ona grupi bila. Grupa gdje su sve djevojke lijepe, svi tipovi nabildani ljepuškasti dečki. No Ines je bila dovoljno inteligentna da joj ni ti tipovi nisu bili dovoljni, ne, ona si je našla dvometraša, reprezentativca kojemu nije smetala velika razlika u godinama. A očito ni njoj nije smetalo. Sve u svemu, djevojka s nosom u oblacima, nedostupna ostalim običnim smrtnicima, prava mamina kćerkica, s jednim jedinim ključnim oružjem i materijalom za gradnju samopouzdanja – izgledom. I sve je počivalo na tom. I njen imidž, i njeno probijanje i njena popularnost.
Malo more veza vezica i tipova koje je vrtila oko malog prsta svake jeseni i zime dok je njen dvometraš bio zauzet treninzima i utakmicama. Vjerujem da joj je to bila glavna zabava. Moglo ju se vidjeti kako sjedi u kafićima, a drugi tipovi se samo izmjenjuju, gotovo da su stajali u redu i čekali. Ma, gluposti.
A onda, prošlo ljeto, taman u vrijeme kad je njenom dvometrašu završila sezona pa se vratio kući i paradirao po gradu u svom novom sponzorskom autu, Ines se prestala pojavljivati u gradu. Vidjelo bi je se tu i tamo s tim tipom u šetnji ili u restoranu, no i to je bilo rijetko. A i on se rijeđe vozikao autom po gradu tako da je bilo za pretpostaviti što su radili zajedno. Vjerojatno se i izvještila u tome – ide uz dobar izgled i te prekrasno oblikovane bokove.
No jednu večer ju njen dragi bogati dečko nije mogao voziti kući, jer je popio koju čašicu alkohola, pa ga je bilo strah za njegov sponzorski auto. Ines se vraćala kući. To ljeto se Mars se mogao vidjeti golim okom, to su čak i najavljivalji na TV-u. Radi se valjda o pojavi svakih nekoliko desetaka godina, zbog rotacije Zemlje oko Sunca, na neko vrijeme Mars nam bude vrlo vidljiv suputnik. Nije to bio nikakav skriveni znak za neku misterioznu pojavu ili nešto slično. Posebno ne za Ines. Koliko god da visoko bila u svojim oblacima, Ines je rijetko bacala pogled na nebo, niti je znala cijeniti njegovu ljepotu za vedroga neba, a kamo li da bi primjetila crvenkasto treperenje Marsa.
Na putu kući bilo je mirno, tiho, i to joj je odgovaralo. Jedini pravi zvuk izuzev pokojeg dalekog mijaukanja bilo je lupkanje njenih štiklica po toplom asfaltu. Grad je snivao a ona trenutno nije baš bila u samoj špici noćnog života. Mal je to gradić, i za ludi noćni provod, i za njene apetite.
Ispred sebe vidjela je lik čovjeka. Visok, crnokos, dugokos, crna košulja i crne hlače. Ubrzala je korak jer se nije htjela sama previše zadržavati u blizini ikojeg neznanca. Standardno je uperila pogled negdje daleko ispred sebe i počela ga zaobilaziti. Zadnje što je primjetila bilo je da je čovjek tu svoju dugu, rijetku kosu držao zalizanu prema nazad s nečim što je svojim mirisom doslovno peckalo nos. Njoj se to zgadilo i još odlučnije i samouvjerenije pogleda naprijed.
- Bilo je i vrijeme. – reče spodoba hladno, ni ne okrećući se prema njoj, taman kad ga je ona obilazila. Ines se strese, ne zbog njegovog glasa, ne zbog tog što je rekao, ma to nije ni doživjela puno, nego zbog tog što je spodoba pustila glas očito usmjeren njoj. Nikog drugog nije bilo.
- Nemam sat. – prozbori ona, spusti glavu i pogled prema betonu, poput curice kojoj je neugodno te još više ubrza svoj donedavno graciozni i samopouzdani hod.
Obišla ga je, a on nije krenuo ubrzati za njom. Pao joj je kamen sa srca. Čula je još u pozadini kako se zakašljao te je čula zvuk upaljača. Valjda je palio cigaretu. Bljak! Užasna navika koju ona nikada nije podnosila.
Skrenula je na križanju te došla do periferije gradskog parka. U prvi čas nije ni primjetila, ali čim je digla pogled, vidjela ga je opet, ispred sebe, naslonjenog na rasvjetni stup. Smireno je pušio netom zapaljenu cigaretu.
Zastala je.
Nije mogla vjerovati prizoru ispred sebe.
Napravila je par koraka unazad te se nagnula iza zavoja da provjeri gdje je ona spodoba koju je obišla. Nije je bilo. Okrenula se natrag i vrisnula od šoka i iznenađenja jer ta spodoba sada je stajala ispred nje. Mogla je namirisati onaj grozan miris ulja za kosu ili čega god već. Dim cigarete koja je visila s ruba njegovih usta ulazio joj je u oči. Gušila se što od smrada, što od šoka. Ostala je kao skamenjena.
Taman pogled, divlje zelene oči, upalo lice s podočnjacima, blijeda koža, propao ten i kozja bradica. Da, definitivno nije njen tip dečka. Stajali su i gledali se u oči, šutke. Ona je pomišljala što će joj sad napraviti i kako može pobjeći od tog. Polagano je napola izula sandalice. Spodoba je progovorila:
- Smiri se, ne dolazim uobičajenim poslom. Ovo je posebno zaduženje. Nemoj mi otežavati jer nemam volje zadržavati se ovdje puno.
- Koji si sad ti? – reče ona već uobičajeno podcjenjivačkim i ponižavajućim tonom glasa.
- Ha! Tko sam ja... – krene on cinično i živčano, polako joj se unoseći u lice – oprosti, molim te, kabanica mi je na kemijskom čišćenju, a kosu sam morao dati na ponovno oštrenje, znaš, cijela vječnost je duga, pa moram tako ponekad. Ja sam Smrt, ti derle jedno! Što si očekivala? Kostura u kabanici s kosom? Vidim da si i ti previše gledala one trash – horrore s kraja sedamdesetih.
- Ti nisi normalan! - viknu ona i brzo šutne sandalice s nogu i počne trčati prema parku. Okrenula je glavu da bi vidjela da on još uvijek stoji gdje je i stajao. Nastavila je trčati u sigurnost mraka i drveća. Šljunčana staza joj je grebla tabane, ali adrenalin joj nije dopuštao da obraća pozornost na to. Ubrzo je dotrčala do jezera oko kojeg je bila magla. Ovo ljeto je bilo izrazito vruće, no zadnjih dana je naglo zahladilo pa se stvorila maglica po udolinama i kraj vode. Misty – što bi rekli Englezi. Dosta svjetala gradske rasvjete je bilo porazbijano pa se odlučila sakriti tu na neko vrijeme. Kleknula je iza jednog vrćeg drveta i izvadila mobitel da dečku otipka poruku. Da, on će doći, uz njega je sigurna od ovog manijaka. On je visok, krupan, brz. Pravi rukometaš. Da, njega je pozvala.
Uto je nešto sa strane kvrcnulo. Zvuk paljenja upaljača. Sa zlosutnim očekivanjima okrenula je glavu i vidjela ga kako sjedi na panju nedavno srušenog drveta.
- 'ajmo se sad dogovoriti da više nećeš bježati – krene on bez ikakvog poticaja – vidi, zbog tebe sam morao baciti neizgorenu cigaretu. Ne volim to. Nemoj me zajebavati, nemam volje za dadiljanje nekog kao što si ti.
- Moj dečko će sada doći po mene, bolje ti je da....-
- Ma nek dođe, što više to bolje, može usput ponjeti termosicu toplog čaja, a ja ću napraviti sendviče pa možemo napraviti piknik! Ma mrš! Najradije bih te našamarao ovdje da mogu. Što si htjela reći? Bolje mi je da te ne diram? Mala, ti ne želiš da te ja taknem, a tvoj dečko također bolje da me ne takne. Ti jako dobro znaš da sve što Smrt dotakne, umre. A to sada nije moj posao ovdje. Dolazim s poslovnom ponudom, takoreći.
Ines je šutila, nije znala što da kaže. Djetinji strah onih natprirodnih stvari oko nas, u njoj je sada bio probuđen. Odavno je prestala vjerovati u vampire, vile, duhove i Uskršnjeg Zeku, ali ovo je sada bio dobar razlog da počne vjerovati nanovo. Stranac ju je promatrao i doslovno skenirao pogledom. Mogla je osjetiti njegove divlje zelene oči na svojoj finoj glatkoj koži, preplanuloj i sjajnoj. Prolazili su ju žmarci. Stajali su tako neko vrijeme u tišini.
Suze su joj navrle. Počela je jecati. Polako se spustila i sjela na travu.
- A, u kurac! Samo mi još to treba! Šta sad očekuješ? Da ti kažem da ne plačeš? Da ti donesem tvog najdražeg medu? Dekicu? Ah, da, ti si sad velika cura. Pa ako si dovoljno velika i zrela da možeš širiti noge svakom nabildanom kriplu s vakuumom u glavi kojeg možeš naći, onda budi dovoljno zrela i velika za ovu prigodu. Tako mi svega, lakše mi je bilo u srednjem vijeku. Inkvizicija mi je išla na ruku... – reče Smrt i povuče duboki dim cigarete.
- Ako si ti Smrt, to znači da ću ja sad umrijeti?
- Ne, kozo jedna razmažena! Jesi ti mene uopće slušala dosad?- Prodere se Smrt, vidno iživcirana. -Pa šta ja pričam, naravno da nisi. Nije ništa vezano za dijetu, šoping ili dečke, pa se tvoj plitki mozgić u tragovima nije atkivirao, jelda? Kao što rekoh, dolazim s poslovnom ponudom.
- Kakvom ponudom sad? – upita Ines, tresući se, što od straha, što od hladnoće.
- Slušaj me sad dobro. – krene on – ja sam Smrt, Kosač, ili kako god hoćeš nazvat me. Što se mene tiče, možeš me zvati i Barbra Streissand, svejedno mi je. Ja odnosim ljudske živote s ovog svijeta na onaj drugi, i da ti budem iskren, zadnjih nekoliko stoljeća posao mi je postao gnjavaža. Istina je da sam imao pune ruke posla tokom srednjeg vijeka, kuga, ratovi i to sve slično. Bilo je gadno. Ali sad je još gore. I to zbog jebene medicine. To vaše produljivanje života aparatima i lijekovima toliko me ujebalo da ti to ne mogu opisati. Djedica doživi srčani udar, i taman naletim u bolnicu da ga odvedem, a oni, gadovi jedni, uspiju ga vratiti nazad. Pornoglumica popije četiri-pet tableta više, i baš u tren kad sam htio povesti ju sa sobom, oni joj ispumpaju želudac. Ne možeš ni zamisliti kako to nervira.
- I kakve to veze ima sa mnom? –
- Kuš, derle! Ne prekidaj me! – izdere se Smrt i prostrijeli ju pogledom, na što je Ines odmah ušutila. – Dakle, kao što sam rekao, takvi slučajevi poremetili su mi višemilenijsku organizaciju i administraciju, a vjeruj mi, voditi statistiku ljudskih života na cijeloj Zemlji prilična je birokracija, i iskreno, ne stignem više sve na vrijeme sam. Zato ti nudim posao moje pomoćnice.
- Nema šanse! Ja da s tobom radim? Pa jesi ti normalan? –
- Vidim da si i dalje u svojim oblacima. Baš zato sam te i primjetio. Ti si bila na mojoj listi umiranja otkako se ševiš sa ovim svojim macanom. Zato sam i primjetio tvoj talent. Ti imaš izgled i šarm koji može zavesti svakog tipa, bilo da je on star ili mlad. I vrtiti ga oko malog prsta. Ja ti nudim priliku da tu svoju vještnu i talent još više unaprijediš. Što kažeš?
- Ja... ja ne shvaćam, kakve on veze ima sa mnom? On ne bi digao ruku na mene, pa šta ti je? I što to trabunjaš o mojem talentu? To je sve samo zabava!
- Pa jasno da on ne bi digao ruku na tebe, samo, nisi pomišljala da bi ti sama sebi štogod napravila, ha?
Ines ga je blijedo gledala, samo tiho prozborivši – Ja, samoj sebi?-
- I dalje ne kužiš, vidim. Dobro, dat ću ti par asocijacija. Znaš što su asocijacije, zar ne? Pazi: seks, maloljetnička trudnoća, depresija, kuhinjski nož, arterije.... Jel ti je sad malo jasnije?
- Ja nisam trudna! –
- ... još. Još nisi trudna, ali ćeš biti. A čak i sad kad to znaš, svejedno ne možeš promijeniti. Jer ako ne prihvatiš moju ponudu, jednom kad odem odavde, nećeš se ovoga ničega sjećati. To je tako, opis radnog mjesta, žalim. A kad se njemu bude digao sljedeći put, ti nećeš baš razmišljati o tome da li je on stavio tu gumicu ili ne. Zato ti nudim priliku da ti se to ništa ne dogodi, a da k tome još više unaprijediš svoje vještine.
- Kako to misliš? Pa pogledaj me! Zar ne vidiš kako izgledam?
- Ha, kako smo samouvjereni! Nudim ti bolju tebe. Još ljepšu, još privlačniju, još više seksi. Toliko da će tipovi svršavati u hlače čim te vide. A ti ćeš zauzvrat uživati u svemu tome više nego ikad. Gotovo da će ti svaki seks biti hrana. Od toga ćeš živjeti. Nudim ti priliku da iskoristiš tvoj talent, da postaneš najbolja inačica same sebe. Zauvrat ćeš meni slati te sitne duše koje očaraš. Umiranje je vrlo samotan čin i sva ta melankolija oko umiranja i meni je već dosadila. A uz tebe bi ljudi umirali s osmjehom na licu i u samom vrhuncu užitka koje im tijelo može pružiti.
- I ti hoćeš da ih ja ubijam? Pa ja ne želim nikog ubiti! –
- Niti hoćeš, sve što ćeš raditi je isto što i dosad, samo itekako intenzivnije. Dalje prepusti sve meni. Samim tim ćeš mi olakšati vječnost. –
Ines su suze navrle na lice koje je naglo poput eksplozije pomijenilo izraz u grimasu boli i nemoći.
- Ja bih samo da bude sve kako je i bilo. Pa zar ne može biti sve po starom?-
- Dobro, čini mi se da si se odlučila za konačan ishod. –reče Smrt i ustavši se sa svog panja.- U redu, vidimo se onda za koji mjesec, kad budeš buljila u onu nožinu u kuhinji i gladila svoj trbuščić.-
- Ne! Čekaj, a što ako... –
- Nema tu ako! Dolazim ti sa izborom i ti bi se još pogađala sa mnom!? Pa shvaćaš li ti tko sam ja? –
Uto krupna silueta doleti iz mraka parka i navali na Smrt. Njen dečko. Snažan, rukometaški udarac u sljepoočnicu odbacio je Smrt unatrag. No, njegove oči hladno su pogledale dečka. Ovaj je psovao i prijetio agresivno poput bijesnog psa otrgnutog s lanca. Smrt polagano ispruži ruku prema njemu. Dečko je mislio da se ovaj pokušava obraniti, spriječiti ga i to mu je dalo još veći nalet adrenalina i smiješak na licu. Ines je to sve promatrala iz neposredne blizine navijajući za svog dečka, glasno mu govoreći da ga mlatne, da ubije boga u njemu.
I tek tada, dečko je shvatio da više ne hoda, shvatio je da ne može micati noge. Smrt ga je zajebala. Od nogu pa na dolje, njegovo tijelo i odjeća polako su gubili boju, i postajali...
- Kamen! Pretvorio si ga u kamen, đubre jedno! –
- Pepeo, točnije rečeno. – odgovori Smrt. – velika, tvrda nakupina pepela. Lijepo sam ti rekao da nitko ne želi da ga Smrt dotakne. Eto mu sad. – Ines je gledala u nevjerici, sa suzama na licu, bojeći se i dotaknuti statuu koja je donedavno bio njen dečko.
- Ne boj se, proći će to, vratit će se na staro. On mi nije na popisu. Još. Ta njegova autombilska nesreća će biti tek za nekoliko godina, ako se dobro sjećam. Ovo je bilo potrebno da ti i ja dovršmo započeto. Dakle, što će biti? – reče Smrt i zapali cigaretu.
Ines je ponovno sjela i gledala u prazno. Sad doslovno nije znala što da radi.
- Pretpostavljam da je prekasno da kažem da ću se popraviti i da neću viš nikad biti ovakva.- reče i pogleda ga s velikim, molećljivim okicama i pogledom, na što se Smrt samo posprdno nasmijao i povukao dim.
- Zar ti ja ličim na tvoju mamu ili pokojeg tipa kojeg smuljaš da više nećeš biti takva nikad? Haloooo! Ja sam S M R T ! Koliko puta ti to moram reći da shvatiš? Ja znam kako je tvoj život počeo i znam kako će završiti. Zato ti i nudim izlaz. Našla si krivo vrijeme da prestaneš biti sebična, curice, ali ako si već sada počela razmišljati o posljedicama svojih djela, onda gledaj to ovako. Dosad si sve radila samo zbog sebe. Svog užitka, svoje igre, svoje zabave. Sad imaš priliku drugim ljudima pružiti užitak kojeg će se sjećati cijelu vječnost nakon smrti. Time ćeš im olakšati umiranje, a ti sama osjetit ćeš užitke i slasti tijela iznad bilo čega ovozemaljskog. A nasuprot toga, čeka te još sedam mjeseci života u agoniji, depresiji i sranjima kod kuće, da bi na kraju skončala svoj život kao maloljetna trudnica u kuhinji svojih roditelja razrezanih arterija. I sad te ponovno pitam – krene Smrt glasnije i odlučnije vidjevši da je pogodio u žicu - što si odlučila?
Ines je opet sjela ni ne osjećajući da su joj noge popustile. I dalje nije mogla vjerovati da se to njoj događa, kao da sanja, toliko je nerealno bilo. Čekala je mamu da ju probudi i da shvati da je to sve bila samo noćna mora, ali pogled uperen prema njenom dečku, skamenjenog u groteskni kip i pogled prema visokom, mršavom utjelovljenju Smrti, konstantno ju je uvjeravao u suprotno. Pokušala se uštipnuti za ruku, toliko jako da joj je ostala modrica, ali promjene nije bilo. Njen dečko je i dalje samo stajao, a Smrt je mirno gasio već tko zna koju cigaretu u zeleni ljetni travnati pokrivač.
- A ako pristanem, što će biti sa ljudima oko mene? Što će se promijeniti?
- Za ovog mulca sam ti rekao, jer, jebiga, sad se i sam upleo u priču. Neće mu ništa biti. Neće se ni sjećati ovoga. A što se ostalih tiče, to ti ne mogu reći, poslovna tajna. Rekao bih da mi je žao što ti ne mogu reći, ali zapravo me živo zaboli za to.
Ines je shvatila da je ovo u biti bezizlazna situacija. Taština joj nije dopuštala samoj sebi da skonča tako sramotno kao što joj se pisalo u budućnosti, stoga joj je samo jedno ostalo – prikloniti se Smrti i postati njegova pomoćnica. Uz nekoliko dubokih uzdisaja, odlučila je i naglas rekla, da pristaje.
- U redu, drago mi je zbog tvoje odluke. Pomogla si mi puno, i vjeruj mi, od sada pa na dalje, nećeš osjećati ni trun kajanja ili tuge. Biti ćeš ona koja uzima i koja daje, i nijedna žena neće moći biti toliko duboko i intimno povezana s ikojim muškarcem kao što ćeš ti moći biti.
U tom trenu, Ines je probola oštra bol. Prvo što joj se dogodilo je bilo da se ispovraćala. Sva hrana koju je jela i svo piće koje je popila. Potom je osjetila oštro pulsiranje u svakom mišiću kojeg je imala. Imala je osjećaj da će joj tijelo ekspolodirati, i svo to vrijeme Smrt je mirno stajao sa strane i tiho izgovarao riječi koje ona nije mogla razumjeti, što zbog boli, što zbog toga što se radilo jeziku koji nije bio njoj poznat.
Srušila se i izgubila svijest.
Sljedeće čega se sjećala je da je otvorila oči i vidjela lice Smrti iznad sebe, koliko god upravo to zvučalo otrcano. Njegove zelene oči sada nisu više strjeljale njene nego samo promatrale. Uhvatio ju je za ramena i pomogao joj sa ustane s poda.
- Ali, ti ne smiješ dirati žive... jer... oni...
- Umru? – reče Smrt sa smješkom na licu. – A tko ti je rekao da si ti živa? Doduše, nisi ni mrtva. Ti si sada ono što su neki narodi kroz povijest nazivali sucubus. Neživa, ali i neumrla. Ne pripadaš više ljudima, ali ni ikome drugom. Sada si za stvarno svoja.
I te riječi su valjda bile prve u cijeloj noći koje su do Ines doprle odmah i koje je ona konačno shvatila u poptunosti. I stajala je tako, još ljepša, još privlačnija i još čarobnija. Tijelo joj je bilo besprijekorno prelijepo, čarobno se svjetlucajući na mjesečini. Koža joj je sjajila, oči imale dubinu oceana. Zaista, Ines je sada bila ljepša nego ikad. I kao takva, predodređena za cijelu vječnost.
- Hm, napravio sam dobar posao. Drago mi je da se nisam prevario u tebi.
- A to se moglo dogoditi? Čak i tebi?
- Zar nikad nisi čula za penicilin? Bakterije koje su trebale ići meni u korist i u korist mog opisa posla. I onda se našao neki idiot koji je to iskoristio da liječi ljude, i produžuje im živote. No nije to bitno sada. Ja sam s tobom gotov, vidjet ćemo se još s vremena na vrijeme, sigurno, ali u drukčijim okolnostima. Vrijeme je da pođem.
- Čekaj! Što ja sad trebam raditi? - uzviknu ona taman u trenu kada se ovaj okretao.
- Ne brini se, osjetit ćeš i sama. Imaš tijelo i narav nimfe, i ubrzo ćeš to i osjetiti.
Kako je to rekao, Smrt se okrenuo i nastavio pješačiti od Ines i njenog dečka, polagano uranjanjući u mrak. Kako ga više nije mogla vidjeti, okrenula se prema dečku kojemu se boja i život vraćao u tijelo. Ubrzo mu se i svijest vratila, te je ugledao nju. Prelijepu i blistavu. Srce mu je počelo lupati, disanje se ubrzalo. Želio je samo jedno. Biti što bliže njoj i biti prepušten njoj.
A ona mu se približila, polagano mu rukama prešla preko lica i poljubila ga. Osjetila je kako mu se tijelo prepušta, osjetila je njegovo srce, osjetila je kako ju to uzbuđuje. Njegov miris tijela sada ju je divljački gonio da mu strgne odjeću s tijela, a i njega njen također. Ubrzo su oboje imali osjećaj da će u vječnosti biti nerazdvojni, jedno u golemom oblaku užitka i nadaravnom osjećaju jedno drugog. On je u jednom trenu shvatio koliko je ona prelijepa i kako nema riječi da to opiše, ali to je prepisao alkoholu, a riječi i tako nisu bile potrebne.
Ines je osjetila titranje svake svoje stanice dok je bila s njim i imala je osjećaj da uopće nije u svom tjelu. Osjećaj kojeg dosad nikada nije osjetila i na koji se nikad ne može naviknuti. Osjećaj, koji automatski stvori ovisnost.
Sljedeće jutro, policija je Ines proglasila nestalom i osumnjičenom za smrt mladog sportaša čije je tijelo nađeno beživotno u parku kraj jezerca. Zbog sumnjivih okolnosti smrti pozvana je krim-policija koja unatoč obdukciji nije mogla odrediti uzrok smrti. Nije bilo tragova nikakvog otrova u krvi, nikakve rane na tijelu, tragova gušenja, vode u plućima ili slično, nikakvih tjelesnih problema u organizmu, upravo suprotno: kao reprezentativac, bio je besprijekorno zdrav. Jednostavno je – umro. Jedino što su otkrili bili su tragovi nedavnih spolnih odnosa, no ništa što bi moglo biti uzrok smrti.
Ines, ili njeno tijelo nikad poslije nije nađeno, policija je sumnjala na otmicu, ali nikakvih indkacija za to nije bilo. Kompletna istraga je ubrzo, za nekoliko mjeseci, bila zatvorena pod "Neriješeno".
Mala lijepa Ines, šteta što nije shvatila cijenu toga što je postala. Što je tuđe tijelo njoj postala hrana, najveći i jedini užitak. Uzbuđenje zbog kojg se osjećala ravna bogovima, a također i svijesna tog da to pruža i onom drugom, tko god da bio uz nju. Šteta što nije shvatila da je izvor svih tih užitaka koje je osjetila i pružala – upravo tuđa životna energija. Tuđa duša. I prvi put kad se nahranila, više nije mogla stati. Da, istina, njen dečko nije trebao tako skončati, ali njena odluka da prijeđe na stranu Tamnih sila promijenila je tijek okolnosti. No ona za to sve, kao i za sve ostale posljedice, jednostavno nije marila. Ne više. Jednostavno je to u njoj umrlo s onom prpošnom djevojčicom koja je bila prije.
Poput vile koja pleše na mjesečini, poput sirene koja svojim pjevanjem odvodi mornare u bezdan, tako je i ona, postala poput najveće i najjače droge za ikojeg muškarca, ali pod cijenu života.
I tako sad, svakih nekoliko desetjeća dogodi se ljeto kad Mars bude izrazito blizu Zemlji, i, kažu babe po selima, bude to ljeto kad Smrt kosi najvše života. To budu ljetne noći kada neki muškaraci imaju osjećaj da više nikad u životu neće željeti i trebati išta, kada osjete da sve što žele je tu uz njih i sve što trebaju imaju sad. I imaju pravo. Ništa više u životu im neće trebati. Nikad više u životu.