Pregled posta

forgive me,what I`ve done...

Nisam otišla na Agnesin sprovod.Nisam mogla...ili nisam željela?

Vratila sam se kući za Božić.Nije to bio neki veseli Božić,ali trebala mi je podrška roditelja.Dok je vlak pristajao na peron 9 3/4,pokušavala sam da se provučem kroz masu,ali na kraju sam odustala i povukla se u jedan kupe da sačekam da svi odu.Odjednom vidjela sam kako se vrata otvaraju i Remus se stvorio kraj mene.

"Lily,ne želim ti ništa govoriti,ali znaj da ću ti poslati barem jedno pismo da vidim kako si.Boli me kad te vidim takvu,ali želim da me se sjetiš,i da znaš da u meni uvijek imaš prijatelja.I...želim te zamoliti da ozmeš ovo."
Pokazao mi je lančić koji je držao u ruci.Na njemu su bila dva privjeska koja su tvorila jedno srce.Na jednoj polovici je pisalo "friends",a na drugoj "forever".Shvatila sam šta želi.Ustala sam i zagrlila ga.Uzela sam ono "forever" i rekla : "Friends..." a on je prošaputao: "...forever."
Izašli smo iz kupea i pomogao mi je sa stvarima.Vidjela sam mamu i tatu kako mi mašu i okrenula se da se pozdravim sa Remusom.
"Pa,vidimo se za 15 dana."
"Čuvaj se,Lily,molim te."
"Hoću...ne brini."
Otišla sam do mame i tate.Mama se smiješila,mada je izgledala zabrinuto,a tata...tata nije bio isti.Smršavio je,ali je i dalje na licu imao onaj dobroćudni,pomalo ironični smiješak.Zagrlili su me oboje,i vidjelo se da im je laknulo što me vide živu.
"Kako si dušo?Previše si mršava,sada idemo kući da fino jedeš.Ne znam čime vas hrane u toj školi."
"Pusti Lily da malo diše.Dođi tati,dušo."
U topila sam se u tatin zagrljaj.Bože,kako su mi samo nedostajali...
"Hajde dušo,sve će biti u redu."
"Aa...ali mama...gdje je Petunija?"
Grč je prešao preko maminog lica.
"On...je sa Vernonom,ali čekat će nas kod kuće."
"Hajdemo,Lily,Elena."
Otišli smo do tatinog auta.Čitavu vožnju do kuće sam ćutala.Mama je prva progovorila.
"Dušo...čuli smo za Agnes.Shvatam da sada ne želiš razgovarati o tome,ali,kada god budeš htjela,tu smo."
"Hvala."
"A ko ti je onaj dečko s kojim si se pozdravljala na peronu?
Vidjela sam da je mama znatiželjna,pa sam se samo nasmiješila.
"Remus,mama...znaš Remusa?Moj najbolji prijatelj od...prve godine?"
"Ah,dobro,dobro."
"Elena,pusti dijete na miru,ne mora tebi sve da kaže.Dušo,reći ćeš tati,zar ne?"
"Ne..."
Osjećala sam se dobro provodeći vrijeme s roditeljima.Bilo je fino ponovo biti normalan i zaboraviti na brige.
Stigli smo kući.Nedostajala mi je kuća.Mali patuljci koji su stajali u vrtu,i bršljan koji se penje po kući,sve je to bilo tako...normalno da sam se uplašila.
"Hajde,dušo.Imamo palačinke."

Malo kasnije

"Mama,zašto Petunije još nema?"
Odgovor na pitanje sam dobila odmah.Ona je ulazila u kuću i smiješila se,a iza nje se vidio onaj...Vernon kako odlazi.Ušla je i zastala,iznenađena što me vidi.
"Oh...Lily.Nisam znala da si tu."
Vidjela sam mamu kako mahnito vrti glavom,i tatu kako obara pogled.I shvatila sam.
"Niste joj rekli,zar ne?"
"Lily..."
"Jesu,rekli su mi,ali sam zaboravila."Zapanjila me njena hladnoća.

Kako možeš biti tako bezosjećajna...volim te sestrice,trebam te...

"Šta ima za jelo?" Okrenula se i otišla u kuhinju.
Mama mi je prišla.
"Lily,dušo..."
"Ne.Želim biti sama.Molim te pusti me."

Otrčala sam uz stepenice.Ušla sam u svoju sobu i bacila se na krevet.Svuda po zidovima su bili posteri Beatlesa.Paul i John su me gledali i blago se smiješili.

Kad bi barem vi bili ovdje...možda bi me vi razumjeli...

Ustala sam i stavila ploču na gramofon.Tihi zvuk se kotrljao sa ploče,puneći praznine u mojoj duši.Paul je pjevao tekst meni najdraže pjesme...

Lagano sam pjevušila dok su mi u glavu navirale slike i sjećanja...Sjetila sam se jednog papirića napisanog oblim,lijepim rukopisom skerletno-crvenim mastilom...

Ko li je to napisao...I zašto se Petunija tako ponaša prema meni...zašto nikada nije bila sestra kakvu sam trebala,zašto nije mogla biti moja starija sestra,zašto mi nikada nije pružala podršku...zašto...

Oh I believe in yesterday... Gramofon je i dalje svirao,posteri su se i dalje smiješili...

Utonula sam u dubok san.

Moje prijateljice su mi se smiješile,bile smo na livadi i trčale,slobodne od svih okova,nesputane zemaljskim...Odjednom,nešto me počelo probadati u glavi...Regina i Christine su nestale,a pojavila se Agnes...donja usna joj je krvarila,i gledala je u mene onim praznim pogledom...kao da mi želi reći -Ti si kriva za sve...ti si kriva...- nisam,ne,ne...ne odlazi,volim te...nisam kriva... -jesi...ti si me uništila...sada me nema...- ne,ne,nisam to željela...a onda su se one ponovo pojavile...i bol je postajala nepodnošljiva...
-Ja ću ti pomoći...ja ću ti vratiti prijateljicu...samo mi pomozi...pridruži mi se...-
-Vratit ćeš je...stvarno...-
-Da...samo mi se pridruži...-
-Ali nisam sigurna...-
-Ne pridružiš li mi se,ubit ću te...-
-Ti...ti si zao...ne,ne...neee...-

Post je objavljen 06.08.2007. u 12:27 sati.