TBF su odavno ispjevali onaj toliko legendarni ali za nase krajeve i nevjerovatno prorocanski stih “Dobro dosli u zemlju radnmika i seljaka na krsevitom Balkanu”. “Ma kakav Balkan, mi smo mittel-Europa” – drknulil su odmah neki koji jedva da su uspjeli otresti sa sebe smard ustajalih i protrulih opanaka.
Balkanstina nam je u krvi, nemojmo se zavaravati, pogledajmo samo slike koje su nam se podastrijele zadnjih skoro dva mjeseca otkako me nije bilo na ovoj stranici.
Slika prva – gay pride Zagreb. Okupila se grupica LGBTIQ osoba koja je u skladu s vec duboko uvrijezenim pravilima Europskog odnosenja i uljudnosti zeljela skrenuti paznju javnosti na svoje probleme. Pogotovo ukoliko se uzmu u obzir nekakve statisticke vrijednosti koje govore da oko 15 postotaka svekolikog svjetskog pucanstva, a time i pucanstva Lijepa Nase svakako ulazi u tu saroliku skupinu okupljenu pod duginim bojama. Al ne’s ti toga vidjet ovdje rodjo, odlucili neki koji se smatraju Hrvatima (iako bi bilo bolje reci da bi se prije trebali smatrati ‘rvatima – ti su jos uvijek mentalno na svojem kamenu kojeg valjda ljube od stoljeca sedmog) i odlucili da treba tuc pedere. A da bi sve bilo bolje pripremili su i flase s koktelima prozvanima po vrlo im omiljenom ruskom ministru vanjskih poslova iz valja omiljenih im vremena. Da, istom onom koji je potisao pakt o nenapadanju s Ribbentropom. Samo srecom i ne bas previse odlucnom akcijom organa nije se dogodilo da netko strada. Kultura nije bila tu bitna, mittel-Europa je nekima samo na jeziku, ali im je u srcu Balkan. Iz vremena kad se nevjernu zenu maljem udaralo preko kruha. Zato da se malj ne okalja. Kad valjda i gay populaciju treba polit benzinom zato da se ne bi baseball palica zaprljala (jer ti koji napadaju i nisu odvec hrabri – valjda se boje da bi im “tetkice” mogle vratiti posteni udarac posto su vjerovatno veci muskarci od njih). E jadne li zemlje u kojoj pravo na zivot, ma kakav on bio, nije u rukama pojedinca vec razularene mase. Umalo da su Hrvati hrvate ubijali. A mi se zabrinuli sto i kako ukoliko nas netko ponovno napadne. Ne treba, sami cemo to odraditi za njih.
Slika druga – okupljanje naroda na Maksimiru. Dobili i Hrvati svog Slobu, samo sto se on onvaj put zove Marko Machinegewer. Kao sto je Adolf radio svoje spektakle nocnim marsevima s upaljenim bakljama, kao sto je Slobo imao svoje Usce i revoluciju mlkjecnih preradjevina, tako i mi mozemo biti ponosmi. Imamo i mi vodju koji je uspio okupiti masu ciji je ukupni kvocijent inteligencije jedva dostigao brojku od deset tisuca. Bilo mu je za to potrebno okupiti doduse velik broj mase (ne nije greska, masa je bila, a ne vjerujem da je tamo bas i bilo puno ljudi, masu mozes zavesti i kontrolirati, covjeka i ne), ali uspjelo je. Poruke nacionalnog ponosa i sto-ti-ja-znam-kakvog-li-sve-ne-ponosa-i-zanosa sipao je nekoliko sati. A bilo ga je tesko slusati. Cak i ako ne alis. Jezim ti stanovanje blizu Tudjmanovog spomen-stadiona. Zasto mi ne dovedu nekog boljeg tamo, recimo Pink Floyd, cak bi i Maidene izdrzao. No ne takvi zavrse po klubovima i rupama, a Marko pere po stadionu. Iz Mchinegewere. Spominje on i maglu koja ce se ponovno spustiti, pa jos vadi iz dubine svoje utrobe neakave druge stihove koji bude reminiscencije na neka i ne bas sretna vremena koja on velica, a onda cemo se jednog dana pitati – pa zar hrvati hrvate ubijaju? Koji su ti? A samo je trebalo otici na spomen-station i prijeti prstom u bilo kojeg ovna ili ovcu koja je blejala dolje na travnjaku. Ne bi pogrijesili.
Slika treca – “Dragi putnici upravo prolazimo Velikogorickom alejom smrti. No ovom mjest je mladic svojom Alfom unesrecio jednu obitelj, ali ne potpuno, prezivjele su obje. Oho, sada ipak dolazimo na ono pravo. Ovje je jedan od tatinih sinova, pripadnika zlatne mladezi, jureci svojim BMW-om, koji usput i nije bas njegov nego je pripadao tvrtci njegovog oca, koju je uzgred budi receno isti steak na vrlo cudan naci, recimo kradjom drveta, no da ne duzim, jedna od vrlih nam mladaca uspjesno prikucao Opel Corsu na rasvjetni stup i uspio u svojoj nenamjernoj namjeri, djevojka je bila mrtva. Naravoucenije, nemojte se voziti u jeftinim autima, ako si ne mozete priustiti skupi auto tada nemojte niti voziti. Mozete stradati kad vas napuca netko od zlatne mladezi. Bitno je biti bogata jer tada mozete voziti presnazu mrcinu na cetiri kotaca i i nitko vam nista ne moze. Pobritnite se da vam je obitelj dobro poverzana, recimo da vam je otac tajkun, a majka barem odvjetnica, a jos bolje i sutkinja. Tada necete niti morati placati kazne koje dobijete. Hvala”
Tako bi mogla poceti jedna o modernih turistickih tura po hrvatskoj unutrasnjosti. Velika Gorica je ovdje samo primjer, ali mogao sam uzeti i Kutinu, ali i bilo koje drugo mjesto iz Kifle Nase. Bitno je biti mlad i bogat, pa ne radio niti sekunde. Nije vazno to sto novci nisu tvoji, tatek ce platiti. Bitno je samo da je zuto sto brzi i jaci i da je u krvi sto vise promila, ali ne brlje, pa mozemo si prisusti recimo flasicu Johny Walkera (ako smo stvarno pravi onda ce biti Green Label, a za one koji masuci kljucevima na privjesku BMW-a na kraju ulaze u nekakvu Skodu ili stariji Opel oprostit cemo i Balantines, dva ili tri ispijen u Tantri, Buldog XL-u i ostalim trendy mjestima). Pa pojuriti uz cviljenje guma pred ocima dobrano pripitih glupacica koje su izasle van skpljajuci lipe kako bi mogle popiti svaka po jednu kavu dok se ne pojavi nekakav sponsor ili dvojica koji ce zadovoljiti njihove nepresusne potrebe. Nakon cega ce neramisljajuci prihvatiti poziv za cugu, ali avaj, vise nece biti novaca za whiskeye u preskupim popularnim mjestima za izlazak, vec ce se cirkati piva trovacica i Q-Packa u autu, a nakon toga ce se popravljati dojam suludom jurnjavom ulicama uz tutnjavu Cece, Jelene ili nekakve takve silikonske igracke koja dopire iz audio sustava u autu. Sve do onog krajnjeg civljenja guma, skripe kocnica, u toliko poznatog zvuka udarca metala u metal, smrada gume i prolivenog ulja te benzina koji lagano curka i napuknutog rezorvoara pomjesanog s mirisom svjeze prolivene krvi. I to sve uz lagani povjetarac ljetne noci, sum lisca i zirkavce koji su se netom oglasili kako bi nadopunili zbor kosova koji neumorno pjeva cijelo ljeto. A onda ce neki ljudi sutradan ujutro s nevjericom citati u novinama kako je dvoje mladih prerano zavrsilo svoje zivote u stravicnoj prometnoj nesreci na Slavonskoj Aveniji, Maksimirskoj, drzavnoj cesti izmedju Zupanje i Nustra, na ulazu u Zadar… Sve dok tateki svojim vrlim sinovima kupuju BMW-w, Audi-e i ostale prejake i prebrze strojeve ne moramo se pitati da li hrvati hrvate ubijaju. Svakako, I to iz dana u dan. Bez iakakve samilosti, okrutno i nesvjesno. Cineci cisto zlo. Iz vlastite gluposti.
Cisto Zlo slusa : Asphyx – Till Death Do Us Apart (album Asphyx 1994)
Post je objavljen 06.08.2007. u 11:51 sati.