Spustali su se niz ulicu, on je zvizdukao neku meni nepoznatu melodiju, ona ga je pratila u stopu. On onako krupniji davao joj je sigurnost, ona sa duzom kosom koja se dizala i spustala na vjetru dok su se spustali niz ulicu.
Brzina je bivala sve veca i veca, ona mu je nesto govorila, on je samo klimao glavom.
Uzivali su.
Jedno u drugom.
Razumjeli su se.
U tom dozivljaju brzine, dok ulica dapace i nije bila strma, prije bih rekao da je u pitanju blagi nagib bio.
Svjetla su na ulicnim svjetiljkama vec bivala prigusenija, pa blizila se ponoc.
Niz ulicu su se cula samo skripa kolica.
Njihovih.
Spustali su se niz ulicu, on je zvizdukao neku meni nepoznatu melodiju, ona ga je pratila u stopu.
Oboje u invalidskim kolicima, oboje jos uvijek mladi, mozda su imali 30-tak godina, no ne vise od 35, uzivali su osjecaju brzine koji je sve vise ispunjavao oboje.
Post je objavljen 05.08.2007. u 23:33 sati.