Nedavno sam , moram priznati sa sramom, prvi puta posjetio oltar domovine na Medvedgradu. Sjećanja su sama počela navirati. Iako sam u to vrijeme bio tek dvadesetdvogodišnjak sjećam se slika sa TV-a. Urezane su mi slika hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi i ljubljenje iste od strane prvog hrvatskog predsjednika. Slike hrvatskih vojnika kako ulaze u Knin i mnoge gradove, do tada nedostupne većini hrvatskih građana, veselje na licima jer konačno smo cjeloviti i dokazano dovoljno snažni.
A bilo je to prije 12. godina samo. Kao i svaki drugi događaj vrijeme polako zamagljuje i taj tek se povemeno prisjetimo tih dana. Sada kad smo pred novom "bitkom" sa kudikamo moćnijim i prepredenijim "(NE)prijateljima" kojima se ne možemo suprotstaviti hrabrošću i oružjem čini mi se da je ona pobjeda bila tek dokazivanje da na nas treba ozbiljno računati.
Istinu o tim danima svatko ima pravo interpretirati kako hoće, no prava istina je samo jedna. I makar se nekim događajima osjećam jadno i bezvrijedno znam da u ovom narodu ima snage i potencijala za još jednu, pa onda još jednu i tako redom, pobjedu.
Pa i Oluju smo čekali 5 godina.
Post je objavljen 05.08.2007. u 11:17 sati.