Evo mene, nemam nikakvih novosti, niti se nešto zanimljivo dogodilo, al jednostavno se moram javit.
Zatvaram vrata jednog poglavlja svog života i krećem dalje. Pitam se dal to želim i dal je to pametno, al odgovori leže u meni, a ja sam jednostavno prevelika kukavica da saznam. Ne želim da ljudi pate zbog mene, ne želim ih vrijeđati svojim postupcima. Da se barem može naređivati srcu,da se zaljubi u jednu prekrasnu osobu (eh kad bi mogla), al ne mogu... Boli me sama pomisao da uz sve svoje probleme ja nanosim njemu bol. Ono što smo mi to nikada nitko neće biti jer jednostavno jedan pogled je dovoljan da shvati šta mi je, da me utješi, a k tome uvijek je (bio) tu. Ne želim to izgubiti, al osjećam da više nije kao prije. Bojim se da više neću moći osjetiti onu sigurnost u njegovom zagrljaju, kao da ih više neće biti... Kako je to nepravedno, uvijek dobri ljudi pate... Nadam se da će biti bolje, za mene, za njega, a i za njih...
svima
Post je objavljen 04.08.2007. u 13:51 sati.