Sjeo si u vlaznome mraku...jer mrak je u nasim kinematografima uvijek pomalo vlazan,osvrnes li se prije gasenja svjetala,mjestimice ces uociti plijesan i gnjile cijevi u zidu,koje izdaju nabrekla zbuka sto se prhko rascvjetava i truni po podu...Sjeo si,dakle u vlaznome mraku,"Hvala sto ne pusite!",debeljko pokraj tebe vec se zasipa kokicama,savjetovao bih mu da drugi put dodje s ralicom za snijeg,a mularija negdje otraga raskalaseno cici.Iznad tvoje glave tada sune-tristo tisuca metara u sekundi,to valjda znas jos iz osnovne skole-srebrna zraka stvarajuci blistavi most izmedju projekcijske sobe na jednom i filmskog platna na drugome kraju dvorane.Pogledas li da sva carolija filma stoji tu gore pod stropom,u toj gredi svjetla u kojoj igraju cestice prasine,shvatis kako je evolucija bila velikodusna prema covjeku i podarila mu mnoga znanja koja je uskratila njegovu pretku majmunu.Onda se,dakako,
neki mudrijas od cistog veselja stane nadvirivati nad prozor projekcijske sobe,na platnu se ukaze silueta njegove cijenjene civerice,a ti pomislis kako evolucija mozda i nije bila bas tako velikodusna.
Odlazak u kino nekada je bio gotovo ritualiziran,odredjena drustva odlazila su tamo samo odredjenim danom i gotovo uvijek u istu dvoranu.Vec prema afinitetima,birali ste svoju destinaciju:velika i udobna kina u sredistu bila su za blockbustere,manja,nesto sporednija,prikazivala su jeftinije,manje ambiciozne naslove,a uvijek je tu,dakako,bilo i nekakvo sasvim malo kino za pretencioznije filmove ili one iz europskih kinematografija,gdje su dolazili tipovi sa bradicama i njihove etericne cure u indijskim sarijima.Kako biste isli prema periferiji,kina su bila sve zapustenija i neudobnija,s repertoarom gdje su na matinejama neizbjezno bili karate i kung fu filmovi sto su ih dolazila gledati skolska djeca i slasticarski pomocnici albanske nacionalnosti,sa skorenim tijestom od krofni na rukama.Mali slasticari obicno nisu bili puno stariji od skolaraca koji su tu pobjegli s nastave.Navecer se tu,dakako,za vojsku,
sljakere i manijake u kisnim ogrtacima,davao meki pornic.Neko venericno oboljenje,cini mi se,mogli ste fasovati samo od sjedenja na tim projekcijama.U pomoru kinematografa ove su periferijske rupe prve stradale,a da nitko nije stigao snimiti film koji bi zanrovski objedinio perjanice njihova repertoara;kung
fu i porno.Zamislite film u kojem biste imali i jedno i drugo:zestoku koreografiranu soru i mahnitu koreografiranu sevu.Ako nekome padne na pamet snimiti takvo sto,moj prijatelj Ivica vec ima spreman naslov:SEST SVEDJANKI U HRAMU SAOLINA.
Ali,drek,da to netko i snimi,film posve izvjesno ne bi ni igrao u kinima,nego bi ga direktno zveknuli na kasete i distribuirali po videotekama,pa tko voli.Videotekama je posve svejedno,one nemaju svoju publiku,naslovi stoje na odjelima kao u robnoj kuci.U kinima srecete ljude koji dijele vas filmski ukus,u videotekama one s kojima dijelite tek ulaz u neboderu.I zato je kino nekako ljepse i plemenitije.
No,ajde ti to objasni narodu.Neki od njih zadnji su put u kinu bili valjda kada su sa skolom gledali BITKU NA NERETVI.Kina stoje napustena,makar tko kupi kokice,dobiva i besplatan sok.Jednom sam se umalo ulovio na ovaj propagandni trik i vidio da za jedan obicni DVOJNI CE sa slamcicom treba kupiti pune nacve kokica.Usao sam bez kokica i sjeo u polupraznu dvoranu.Nekolicina je sjedila otraga,
ispred mene nije bilo nikoga.Osjetio sam se na casak kao drug Tito,kojemu su nekada ovako,samo za njegov gust,pustali filmove.Stari je,kazu,osobito volio kaubojske s Johnom Wayneom.Kazite o njemu sto hocete,ali imao je dobar filmski ukus.
Vrlo skoro,cini se,sasvim ce odumrijeti zajednicko iskustvo gledanja filmova.Ili ce makar,bas kao i teatar,kino postati povlastica velikih urbanih sredista.Provincijske skole na ekskurziji vodit ce djecu u kina kao u muzeje.Vec sada,uostalom,u njihovim rodnim gradovima kinodvorane se koriste jos samo za godisnje skupstine sindikata i svecane akademije kulturno-umjetnickih drustava,a u razbijenim plakatnim ormaricima se jos nadje samo pokoja osmrtnica ili oglas skole plesa.Zatekao sam se tako jednom na jednom nasem otoku,obavio ono zbog cega sam dosao,pa besposleno lutao,nakon sto sam proveo po cetiri sata u svakome od tri tamosnja kafica,a nije mi se vracalo u pustu hotelsku sobu s novinama raskopusanim na podu,kad me iza jednog ugla bubnuo natpis kinematografa.Od bezvoljne gospodje kupio sam kartu,cetiri starija mjestana sjedila su na drvenoj klupi u predvorju gdje su zidovi negdje do visine prsa bili obojeni masnom svijetloplavom bojom,ja sam bio peti,za projekciju nam je nedostajao sesti.Bez sestog nema filma.Cekao se stanoviti Spiro.Spiro je reka doc.-Je li reka?
-Je,ja san ga danas vidija,reka mi je da ce sto posto doc,znas i sam kako on voli ic u kino.Medjutim,vec
je pet minuta do pocetka projekcije,a ni s od Spira,vec smo svi malo zabrinuti.Psuje se Spiro izdajica.
Na posljetku ja kupujem jos jednu ulaznicu:boduli se,kako su siroke ruke,sami nikada ne bi sjetili tako ingenioznog cina.Gledali smo,sjecam se,KLUB SRETNIH ZENA.Sutradan na trajektu,stojeci za sankom,
cuo sam da dvojica pricaju kako je neki Spiro iznenada umro prskajuci cokote modrom galicom.
Kina,trebam li vam to reci,na otoku vise nema.
(Ante Tomic-"SMOTRA FOLKLORA")
Post je objavljen 03.08.2007. u 13:11 sati.