Vjetar se pleo o oju kosu, i šum mora ispunjao je moju dušu.
Kap vode na dlanu sjala je poput krijesnice na mladoj mjesečini,
činilo se kao da nikoga nema.
Kao da je vrijeme stalo.
Da, stalo je otkako ovaj vjetar ne mrsi tvoju kosu i ovi valovi ne ispunjaju
tvoje biće....
Mjesec se smješkao a more mreškalo, i gje da nađem odgovore na sva ona silna pitanja?
Gdje da neđam ljubav koja će popuniti barem dio one praznine koju si zasobom ostavio?
Utjeha i topla rijeć nemočno su oružje za borbu s mojom tugom!
Nije to tuga, to je ono što nitko nikada znati neće...
Voljela sam tu plažu, taj pjesak, to more...
A sada....
Sada sjedim već satima pored mutne vode a u ruci mi srcoliki oblutak koji nikako da bacim u more!
Zašto?
O, zašto?
More se uznemirilo, kao da se ljuti.
Prepadoh se snažnog vala i oblutak pade unj...
Sada znadem tko odgovore ima, no još ih nisam spremna saznati...
More se i dalje mreškalo kao da ništa nije bilo........
Post je objavljen 02.08.2007. u 23:49 sati.