Marketing
Zemlja izlazećeg sunca, zemlja plusova
Elem, srijeda je navečer, ukrcavam se u vlak Lisinski i prva stvar koja me zasmetala bila je katastrofalno ozvučenje u vlaku koji nosi ime jednog od najvećih naših muzičkih sinova. To je kao da se planinom Moha nazove lokalni stog stijena, ili elektranom Tesla vodenica na lokvi u Čabrunićima. No, upadam u kupe gdje svoj zeno (il nekaj slično, uglavnom sf verzija aj poda) sluša balirani zapadnjak i drma u ritmu. Negdje smo pri Gajnicama, on miče svoje slušalice i odrješito me upita:do you know tv on the radio? I reknem ja:Yes. I rekne on:Do you think they're the best band in the world? I reknem ja:weeeell, almost, but my friend Ivo thinks so. I rekne on: Really, I gotta meet him, dude. I reknem ja:Weeell, maybe you know him-DJ Mush? I rekne on:i believe I've heard of him. Nastavismo raspravu jel su bolji pavement il band of horses, al smo s ena kraju usuglasili da u hrvatskoj nema dosta golf u terena i da definitivno treba poslušat lambchop jer nikad nije čuo za njih (jebeni white trash)
Po pristizanju u amsterdam, prva stvar koje me osupnula bje poduzetnička korporacija jednog našeg člana o kojoj nismo ni obaviješteni. SUmnjam da je motiv nizak:da nam ne mora plaćat pive u KP. Al butiga je kickass, ima sconti, sale, reduziert, korting i pribavih si u njoj neke špangice.
Drugi dan švrljamo gradom, pukne prvi od 27 desetosekundnih pljuskova tog dana i sklonimo se u neku vežu, a kad tamo raj za druga Oksija-prodavaonica (uglavnom talijanskih) klasika filma, što je nazivom domišljato i rečeno.
Idemo tak nekud i nabasamo na trgovinu gej frendli bicikala. slika govori sve.usput viđamo i mladog turskog geja koji u društvu oca/strica svoga (s brkovima of kors) šeće gradom. to ja zovem plus grad.
Primjeraka omiljenog prometala ima bezbroj, a ovaj sandučasti služi za transport dječurlije koja sjedeći u kovčegu svima mšu. Plus za vrijedne i jakonožne mame koje ih vozikaju.
Kao pravi mipovac, gdjegod u svijet krenem, mislima sam uz mip. Pa tako i uz razmetnoga sina Megnuta kojem sam ekskluzivno pronašao jedan (1) primjerak rugobe koju on smatra paradigmom bicikle pa je eto i uslikah. Amsterdamski kuriozitet, ma koliko nevjerojatno zvučalo, svi ljudi imaju obje ruke i to neopasane gipsevima oko zglobova, a unatoč odsuću suspenzija. Znam da zvuči nevjerojatno, ali bog je na svijet svašta donio.
Još jedan razlog za krštenje a-dama mip gradom. Cijela ogromna trgovina najdražim cipelicama-military, casual, freestyle, glam, samo su neki od uzoraka ovih božanskih artefakata.
Ovog momka uslikah kao tipičan motiv za razglednicu-bicikla, oblačno, mostić i tak. Kak sam na ramenima imao moj back- i front-pack, jedna afro-nešto djeva (meni milih proporcija) me upitala: Tourist, uh? I ja reknem: Yes. I ona rekne: Where from? I ja reknem: Barban. I ona rekne: Somewhere in Europe, uh? I ja reknem : Yeeeeah, pretty much.
U obližnjem urbanom središtu, postojbini svima nam milog Erazma
još dokaza o zemlji pluseva. Što reći drugo za zemlju u kojoj biblioteka i disko dijele isti prostor. jedino slično vidjeh u Cirihu gdje u svakom ulazu jedna vrata vode u seks šop, a druga u knjižaru.
u istom tom Rotterdamu, ima i umjetnosti, pa tak i ova skulptura duga kojih 500tinjak metara. kako bi moja nona rekla:žali bože šoldi ke su dali za ovo.ali tamo na mjestu izgleda baš zajebano.
U toj čudnoj zemlji nema thompsona i sličnih kanalizacijskih artefakata. ako takvi nesretnici i pokušaju priviriti, onda im ovi naši junaci to zabrane. pa zato imaju spomenik palim borcima 41.-45. velik 30ak metara. nije poznato da je koji ministar naređivao rušenje istoga. al kaj je njihovo more naspram našeg, eee
a ima i ulica u kojoj su bili neki slavni.od mnogih junaka odabrah junake moje mladosti. ovo je ujedno i jedino svjedočanstvo da sam zaista ja bio svugdje tamo; drugim riječima (onima staroga Žaka)-ovo je jedini dokaz mog jamstva nad smislom, mog Autor-stva. Dalo bi se razmisliti kak je to kad čovjek spadne na dvije iznošene skečersice.
Kad sam jučer stizao doma, bio sam poprilično živčan jer je vlak išao užasno sporo, čemu svjedoči o i ovo svjedočanstvo. Naime, ti vlakići inače idu oko 300 na sat i ovo me upravo raspižđivalo,
159 na uru
no okrenuh se oko sebe i nađoh razlog.Mario Spangenberg, u tekstu "S osjećajem vršaka prstiju" objašnjava kako je pobjedio na Olimpijadi uštede energije. Pomeo je sve pred sobom svojim ekonomičnim tretiranjem čeličnog ljubimca. Tajna uspjeha: pecanje na rijeci Warre koje trenira koncentraciju.
Čudna je zemlja ta holandija. znao je i štulić pa zato pobježe tamo. kao i mnogi još. a meni s eza srce zagrijala i vraćat ću joj se u svakoj mogućoj prilici
p.s. i haag je prekrasan, al je moju namjeru posjeta Anti osujetila informacija da je mir našao u slikanju i da teško podnosi remećenje.
Post je objavljen 02.08.2007. u 20:39 sati.